Komad  je groteska sa elementima satire, koji je Ištvan Erkenj, jedan od najpriznatijih mađarskih pisaca 20. veka napisao na osnovu novele „Dobrodošlica za Majora“ iz 1966. godine. Inspirisana je stravičnom, istovremeno besmislenom i uzaludnom, sudbinom mađarskih vojnika na Istočnom frontu januara 1943.

„Lajos Tót, naravno, nije bio kralj Korinta, samo vatrogasac u planinskom selu. Stoga nikada nije uvrijedio bogove. Što je onda bio njegov zločin? Možda nije počinio ništa i samo je živio u doba kada je postojao samo jedan izbor: moglo se biti samo buntovnik ili Sizif.

Povijest se ponavlja na mnoge načine. Bilo je više istovjetnih vremena, pa tako i mnogo Tótova. Ako istorija uči ljude pristajanju, naravno da je teško žigosati zločincem čovjeka koji do kraja ustraje u pristajanju. Još je teže osuditi ovog vatrogasca, jer dođe trenutak kada kaže ‘dosta’ – i sam baci kamen u dolinu.“ – Ištvan Erkenj

„Totovi su jedna obična porodica: prosječni, mali, uplašeni ljudi, u svemu po propisu. I, u svemu spremni da ugode vlasti. A, kad prestravljeni podanici ugađaju prestravljenoj vlasti, kad je duh satrt i vlada strah, prirodan žanr postaje tragična groteska… ono kad se na sav glas od srca smijemo, a u isto vrijeme nas neumoljivo podilazi jeza.”

Predstava NJIH VIŠE NEMA čija premijera je zakazana 11/12/13. novembra u 20 sati  nastala je prema tekstu Doruntine Bashe, u režiji Andreja Nosova kao koprodukcijski projekat Heartefact (Srbija), Sarajevskog ratnog teatra SARTR (BiH) i My Balkans (SAD, Srbija), u saradnji sa La MaMa Experimental Theatre Club (SAD), Ibsen Scope (Norveška) i Allianz Fondacijom (Nemačka).

Glavne uloge ostvaruju Mirjana Karanović, Svetozar Cvetković i Alban Ukaj.
U predstavi također učestvuju Maja Salkić, Davor Sabo, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Sanin Milavić, Faruk Hajdarević, Alen Konjicija, Natalia Dmitrieva i Dino Hamidović.

„Ova predstava ispituje poziciju svih nas u publici – kako razumemo i odnosimo se prema onima koji su preživeli genocid u Srebrenici – što je posebno važna perspektiva za mene kao nekoga ko dolazi iz Srbije. Ona je i naš umetnički način da preispitujemo i razumemo sudbine i posledice ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Duboko verujem da bez empatije i prihvatanja odgovornosti nema dugoročnog mira na ovim prostorima. Kada odbacimo sve velike i pomalo otrcane reči koje stalno koristimo i čujemo u javnom prostoru, ovim umetničkim činom pokušavamo da živimo na sceni one živote kojih više nema. Pokušavamo i da shvatimo i osetimo da je preživljavanje, za one koji ostaju, ne samo tuga zbog gubitka, već i veliki strah od zaborava. Zaborav, lični i kolektivni, ubija. Zaborav je kazna za žrtve, a melem za počinioce i one koji još žive zločinačke ideje.

Upoznaćete Sadiku, koja je fikcija, i njenu porodicu, koja je, takođe, fikcija. Upoznaćete porodicu koju je izgubila i koju nikada, zapravo, nije imala. Mogu li ljudi zaista i dalje da žive ako ih se sećamo, i šta ako ih zaboravimo? U modernom pozorištu, lako zamišljamo vitezove, kraljeve, heroje, a veoma retko obične male živote za čiju smo smrt mi odgovorni, ili su bili naši savremenici, živeli u istom trenutku kad i mi, koje su mučile iste strepnje i strahovi za budućnost. Sada, dok nastaje ova predstava, mi ovde na Balkanu živimo decenijama slušajući iste glasove – one koji mrze, šire strah i produbljuju posledice rata od pre trideset godina.“ – Andrej Nosov, reditelj

William Shakespeare

Radnja predstave „Mjera za mjeru“ u režiji Mirka Radonjića smještena je u Beč u kom je početkom 17. vijeka došlo do zloupotrebe moći. Skoro pola vijeka kasnije, žrtve su odlučile prijaviti taj slučaj. A Likovi koji zauzimaju manji prostor u ovoj drami, u predstavi dobijaju priliku da svjedoče o svojim i tuđim nedaćama.

Prema riječima dramaturginje predstave Nejre Babić odnos radnje predstave i današnje percepcije etike postavlja se preko pitanja   „ Preko čije grbače se stavljaju i mjere moralna načela? Ko je moralan, a ko bludan? Ko će biti kažnjen, a ko proći nekažnjeno?

A to su samo  neka od pitanja koja Šekspirov komad postavlja glede morala, a koja su nama poslužila da propitamo sopstveni odnos prema etici danas i ovdje.“

U predstavi igraju: Snežana Bogićević, Ana Mia Karić, Adnan Kreso, Hana Zrno, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Faruk Hajdarević i Emir Fejzić.

Autorski tim predstave čine: dramaturgija Nejra Babić, kostimografija Lina Leković, muzika, Hanan Hadžajlić.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Mjera za mjeru” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unaprjeđenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Mjera za mjeru” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Radnja predstave „Oslobođenje Sarajeva“ po tekstu Dušana Jovanovića „Oslobođenje Skoplja“ u režiji Harisa Pašovića je smještena u okupirano ali nepokoreno Sarajevo. Proživljavamo okupaciju sa jednom sarajevskom porodicom i njihovu borbu da prežive. Vladaju glad i teror; traju deportacije stanovništava u logore. Pratimo jeziva zvjerstva okupatora i domaćih izdajnika. Pratimo grupu djece koja odrasta u strašnom ratu. Pratimo mrežu ilegalnog pokreta otpora. Pratimo nepokolebljivu borbu za slobodu. Pratimo oslobođenje Sarajeva. Predstava je namijenjena starijim od 16 godina.

„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

Dokumentarna predstava „PULS“ kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođačica i izvođača pokušava rastvoriti slojevitost komunikacije. Istražujući načine na koje komuniciramo, zvuk, pokret, govor, znakovni jezik, kao i naše unutrašnje svjetove, predstava otvara zajedničke prostore gluhih i čujućih osoba.

Tokom procesa kroz improvizacije, pisanje i razgovore pokušavali smo osvijestiti sve ono što u svakodnevnom životu podrazumijevamo. Vodili smo dnevnik u kojem smo osvještavali zvukove, slike, detalje oko nas, kao i svakodnevnu komunikaciju koju vodimo s ljudima i šta primjećujemo u njoj – kod sebe i kod drugih ljudi.

Zanimalo nas je koliko zaista slušamo i čujemo jedni druge ili samo mislimo da to činimo? Koliko smo strpljivi u komunikaciji ili stalno prekidamo jedni druge? Da li češće pričamo o sebi ili postavljamo pitanja drugima? Gledamo li u oči drugu osobu kada razgovaramo s njom? Razumijemo li govor tijela, prepoznajemo li kako se neko zaista osjeća? Dajemo li prostor drugima da se izraze ili sami donosimo zaključke bez da smo zaista upoznali drugu osobu. Možemo li uopće upoznati nekoga ako se nismo potrudili pronaći zajednički jezik?

Suočavali smo se s neznanjem s kojim smo okruženi, ali i vlastitim, kao i predrasudama koje smo doživjeli ili osvijestili da i sami imamo. Bavili se njihovim posljedicama u našem društvu i kako one direktno utiču na život pojedinca. Učili smo znakovni jezik, otkrivali njegovu ljepotu i kompleksnost, istraživali njegov zvuk i prevodili ga u ples. Razvijali smo kompjuterski program koji pretvara jezik ruku u zvuk i muziku. Kroz muzičke improvizacije ispitivali smo šta sve može biti muzika, kako osjećamo ritam, kako pokretom reagiramo na koji zvuk te gitarom ozvučavali svakodnevne zvukove. Bavili smo se svim nelagodnim mjestima u razgovoru kao što su frustracija kada ne uspijevamo iskomunicirati ono što želimo, strahom od komunikacije, nesigurnostima, nemogućnosti da objasnimo, artikuliramo, izrazimo ono što mislimo i osjećamo. Istraživali smo kako sve se možemo izraziti osim jezika, riječi i govora, individualne potencijale i potrebe izražavanja kroz muziku, ples, slikanje, dizajniranje i šivanje, glumu, pisanje, snimanje… Prepoznali smo mnoštvo zajedničkih osjećaja u ličnim ispovijestima drugih i osjetili ih kao svoje. Ispitivali smo zvučne frekvencije vanjskog svijeta ali i osluškivali koliko su nam vlastite misli glasne ili tihe.

U predstavi zajedno otkrivamo šta znači slušati, čuti, gledati, vidjeti, a šta zaista osjećati muziku, ples, osobu preko puta sebe? Ulazimo u prostore razumijevanja, tišine, nesigurnosti, iskrenosti, nježnosti, ranjivosti, tragajući za rubnim mjestima gdje komunikacija tek može početi.

Ermin Bravo i Emina Omerović

Iz opere “Tri boje cvekle” za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate saznajemo o gubitku i nalaženju glasa, o tugovanju kao o procesu učenja, o odlascima i o opraštanju od bliskih. Prolazi se kroz tri godišnja doba uz dijalog sa lamentima rane muzike, svečanom suzdržanošću muzičke renesanse, mehaničkim zvukom i pulsiranjem mašina, repetitivnočću muzičkog postminimalizma. Proljeće nikada ne dolazi. Umjesto njega, rađa se solidarnost nijansi raznolikih glasova: operskog, glumačkog, samoukog, službenog, naivnog, dječijeg, majčinskog. “Tri boje cvekle” pokazuju blistavu stranu tuge bez patetike i veličaju život čak i u momentu kad ga smrt preuzima.

“Call me God“ prema tekstu grupe autora: Gian Maria Cervo, Marius von Mayenburg, Albert Ostermaier, Rafael Spregelburd, a u režiji Gianluca Iumienta. Predstava nastaje u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra, Teatro Stabile Delle Arti Medioevali, Associazione La Dramaturgie i Associazione culturale Ideagora.

“Call me God“ se bavi zastrašujućom, istinitom pričom o dvojici snajperista koji su u jesen 2002. godine terorizirali Washington u razdoblju od tri sedmice. Dvojica muškaraca, pod nadimkom “Beltway Snipers”, ubili su najmanje deset građana. Pored jedne od žrtava ostavili su tarot kartu na kojoj je bilo napisano „Call me God“.

U režiji Gianluce Iumienta, bosanska verzija ove priče predstavljena je kao brehtovska epska drama, u kojoj pet glumaca ulazi i izlazi iz različitih uloga. Oni nose odjeću svih žrtava, vlastitih progonitelja, očevidaca i samih snajperista. Hrabro, Maja Salkić, Jasenko Pašić, Amila Terzimehić, Alban Ukaj, i Enes Kozličić tumače skoro pedeset različitih likova.

Polazeći od drame četiri autora, dramaturginja Nejra Babić je, zajedno sa rediteljem Iumientom, sastavila homogenu cjelinu sa posebnim fokusom na to kako bi ovaj materijal mogao odjeknuti u Bosni i Hercegovini, danas. Slučaj ovih ubistava, kao i samih motiva ubica je prikazan sa više različitih tačaka gledišta kako bi ilustrovao, prije svega, ljudsku dimenziju događaja.

Autorski tim predstave čine: Dramaturginja Nejra Babić, Scenograf Armin Čosić, Kostimografkinja Lejla Hodžić, dzajnerica Naida Čelik i fotograf Velija Hasanbegović.