Na sceni Sarajevskog ratnog teatra, kada prođe pandemija i dozvoli se sloboda okupljanja na javnim mjestima, opet će se igrati predstave. Teatar nam nedostaje. Mora nedostajati kao što vam nedostaje normalan kontakt sa ljudima, tako vam nedostaje i živa umjetnost na sceni. Ona posebna energija u sali, emotivna interakcija koja se nekad desi između glumaca i publike.

Na sceni, mi zajedno sa našom publikom pokušavamo da se sudarimo sa našom realnošću, sa našim najvećim strahovima, greškama, sa bolom, tugom, glupošću. Želimo i da se nasmijemo, i da zaplačemo, i da pronađemo nadu za nastavak ove avanture koja se zove život.

Naš život je onakav kakav jeste. Ima loših i dobrih stvari. Borimo se sa groznim ljudima, pljačkašima, kokošarima, i idiotima. Povremeno zablista i neki lokalni heroj, ali rijetko. Tako je kako jeste. U doba kriza još je gore, jer se bolje vidi. Mi sklanjamo pogled. Kad god možemo zatvorimo oči da ne vidimo probleme i nepravdu oko nas. Ali kad opet otvorimo oči i dalje smo tu. Ne može se na duge straze pobjeći od sopstvenog života.  Možemo naći milion načina da se sa tim istinama o našem životu ne suočimo. Teatar nam daje mogućnost da to ipak uradimo, pa kako bude.

Nadam se da ćemo se uskoro sresti baš u ovom teatru koji od 1992 vrši tu odgovornu dužnost mentalnog korektora. Koji služi svima nama da ne poludimo.

Aleš Kurt