„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

U pozadini noćnog života, klupske scene i malog stana koji postaju privremena utočišta likovima, ispituje se način na koji ljubav danas funkcioniše– gdje prestaje intimnost, a počinje strah? Ishak, Kosta, Marija i Baja odlaze u klub Podroom gdje se brišu jasne linije između stvarnosti i njihove projekcije. Noć se pretvara u niz isprepletenih scena. Atmosferska slika noćnog života, između tehna i ličnih kriza, njihovih želja i gubitaka. Uz tehno muziku, dijalog teče poput soundtracka, misli se ponavljaju i prekidaju, a sjećanja se pretresaju i preslažu u pokušaju da se pronađe istina. Sjećanja su fragmentirana, iskrivljena emocijama i željama koje su prevladale razum. U predstavi istražujemo klimave temelje i mehanizme ljudskih odnosa u vremenu nesigurnosti u kojem se intenzivni odnosi stvaraju i raspadaju u sve kraćim vremenskim razmacima.

Dokumentarna predstava „PULS“ kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođačica i izvođača pokušava rastvoriti slojevitost komunikacije. Istražujući načine na koje komuniciramo, zvuk, pokret, govor, znakovni jezik, kao i naše unutrašnje svjetove, predstava otvara zajedničke prostore gluhih i čujućih osoba.

Tokom procesa kroz improvizacije, pisanje i razgovore pokušavali smo osvijestiti sve ono što u svakodnevnom životu podrazumijevamo. Vodili smo dnevnik u kojem smo osvještavali zvukove, slike, detalje oko nas, kao i svakodnevnu komunikaciju koju vodimo s ljudima i šta primjećujemo u njoj – kod sebe i kod drugih ljudi.

Zanimalo nas je koliko zaista slušamo i čujemo jedni druge ili samo mislimo da to činimo? Koliko smo strpljivi u komunikaciji ili stalno prekidamo jedni druge? Da li češće pričamo o sebi ili postavljamo pitanja drugima? Gledamo li u oči drugu osobu kada razgovaramo s njom? Razumijemo li govor tijela, prepoznajemo li kako se neko zaista osjeća? Dajemo li prostor drugima da se izraze ili sami donosimo zaključke bez da smo zaista upoznali drugu osobu. Možemo li uopće upoznati nekoga ako se nismo potrudili pronaći zajednički jezik?

Suočavali smo se s neznanjem s kojim smo okruženi, ali i vlastitim, kao i predrasudama koje smo doživjeli ili osvijestili da i sami imamo. Bavili se njihovim posljedicama u našem društvu i kako one direktno utiču na život pojedinca. Učili smo znakovni jezik, otkrivali njegovu ljepotu i kompleksnost, istraživali njegov zvuk i prevodili ga u ples. Razvijali smo kompjuterski program koji pretvara jezik ruku u zvuk i muziku. Kroz muzičke improvizacije ispitivali smo šta sve može biti muzika, kako osjećamo ritam, kako pokretom reagiramo na koji zvuk te gitarom ozvučavali svakodnevne zvukove. Bavili smo se svim nelagodnim mjestima u razgovoru kao što su frustracija kada ne uspijevamo iskomunicirati ono što želimo, strahom od komunikacije, nesigurnostima, nemogućnosti da objasnimo, artikuliramo, izrazimo ono što mislimo i osjećamo. Istraživali smo kako sve se možemo izraziti osim jezika, riječi i govora, individualne potencijale i potrebe izražavanja kroz muziku, ples, slikanje, dizajniranje i šivanje, glumu, pisanje, snimanje… Prepoznali smo mnoštvo zajedničkih osjećaja u ličnim ispovijestima drugih i osjetili ih kao svoje. Ispitivali smo zvučne frekvencije vanjskog svijeta ali i osluškivali koliko su nam vlastite misli glasne ili tihe.

U predstavi zajedno otkrivamo šta znači slušati, čuti, gledati, vidjeti, a šta zaista osjećati muziku, ples, osobu preko puta sebe? Ulazimo u prostore razumijevanja, tišine, nesigurnosti, iskrenosti, nježnosti, ranjivosti, tragajući za rubnim mjestima gdje komunikacija tek može početi.

Ermin Bravo i Emina Omerović

Drama Ivora Martinića „Moj sin samo malo sporije hoda“ premijerno je izvedena 2011., a već 2012. godine je  Sarajevska publika, u okviru Festivala MESS, imala priliku pogledati predstavu nastalu prema ovom tekstu, u izvođenju hrvatskog pozorišta ZKM. Autor teksta je tom prilikom nagrađen Zlatnim lovorovim vijencem.

Produkcija u SARTR-u, bit će 18. produkcija ovog teksta u svijetu.

„Predstava prati jedan dan u porodici gospođe Mije koja nastoji da organizuje sinu proslavu dvadeset i petog rođendana. Mama će napraviti tortu, tata će kupiti poklon, baka i sestra će pomoći mami, doći će i tetka i tetak, a sin će biti najsretniji na toj proslavi. Poslije će otići sa prijateljima da proslavi dvadeset i peti baš onako kako on želi. Tata će zagrliti mamu i svi će mirno zaspati. U tom snu će mama sanjati da je rođendanski dan prošao tako lako i da njen sin hoda. A mi taj san nećemo gledati. Branko ne hoda i nikad neće prohodati, i to je tako. Prilično jednostavno. I nije problem što on ne hoda, nego emotivno prihvatanje te činjenice. U tim obrisima stana koje vidimo na sceni, dešava se život, onaj kojem i mi najčešće prisustvujemo. Nisu sve porodice sretne. Nisu sve ni nesretne. Sve su i sretne i nesretne. I u tom nastojanju da život pretvore u nešto lijepo sa okolnostima kakve jesu, gledamo likove koje jako brzo zavolimo, upravo zbog toga jer su nam bliski i istiniti.“ – Nejra Babić/ Dramaturginja predstave.

“Prst” se smatra jednim od najboljih suvremenih društveno-angažiranih tekstova napisanih u našoj regiji, a autorica je kosovska spisateljica Doruntina Basha. Sama priča nije vezana isključivo za Kosovo, već za cijeli prostor Balkana, a njena univerzalnost komunicira i dalje, te se odnosi na aktualno pitanje pozicije žena u suvremenom društvu.

U kontekstu novije historije i patrijarhalnih odnosa, ona na veoma uvjerljiv način prikazuje život dvije žene, svekrve i snahe, koje ne mogu više živjeti skupa, ali ni jedna bez druge. Predstava budi emocije, a također i prepoznavanje jer su odnosi rivalstva i međusobnih optuživanja svekrve i snahe, neovisno od njihove specifične situacije, tipični za šire prostore Balkana. U priči bez patetike, sa suptilnom dozom humora i ironije i tačnom psihološkom slikom likova fantastiča ženska ekipa napravila je predstavu koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

UP AND DOWN je dokumentarna predstava nastala kao rezultat višemjesečnog rada s mladim izvođačicama i izvođačima s Down sindromom. Tijekom devet mjeseci zajedničkog druženja otkrivali smo jedni druge, istraživali mnoge teme i postavljali pitanja:

• Kako se danas osjećaš od 1 do 10?
• Šta je za tebe ljubav?
• O čemu sanjaš?
• Šta te najviše nervira u Sarajevu?
• Šta bi promijenio/la u ovom društvu?
• Jeste li doživjeli da vas neko osuđuje?
• Kako se vidiš u budućnosti?
• Čega te strah?
• Šta je Down sindrom?

Na probama, ali i na sceni pokušavali smo zajedno kreirati svijet u kojemu možemo biti i 8 i 1, u kojem radimo stvari koje volimo, ali i isprobavamo nepoznate. U kojem je dozvoljeno biti i “up” i “down.” Improvizirali smo, pisali, snimali, montirali, puno plesali, još više pjevali… Glumili smo tajne agente, svjetske zvijezde, svoje roditelje, prijatelje, jedni druge. Bili smo i superheroji, maštali kako da mijenjamo svijet. Ponovo smo otkrivali pozorišnu scenu kao mjesto gdje se ne bojimo grešaka, gdje možemo mijenjati pravila, kršiti ih ili stvarati nova. Mjesto gdje možemo biti slobodni, spontani, iskreni i kreativni. Zajedno smo autori svih segmenata predstave: teksta, koreografije, fotografije, kostimografije…

Ovo je glas jedne generacije koja mijenja svoj položaj u društvu. Zajedno sa svojim roditeljima primjer su kako se predanim i dosljednim radom mogu pomjerati granice. Od malih nogu su na sceni, kroz pozorište su učili o sebi i svijetu oko sebe. U ovoj predstavi progovaraju o svom sazrijevanju, hrabrosti, samostalnosti, pravima koja im pripadaju, barijerama i izazovima s kojima se suočavaju u društvu. Samostalni su, ali njihova budućnost nije samo u njihovim rukama, nego i našim.

Imamo li mi odgovore na pitanja:

• Šta za nas znači biti drugačiji?
• Kako se ponašamo jedni prema drugima?
• Znamo li zaista šta je Down sindrom?
• Jesmo li doživjeli osuđivanje?
• Kad bismo bili superheroj/ina šta bismo promijenili u društvu? Da li bismo? Kako? Kada?

Emina Omerović

Originalna drama “Tramvaj zvani čežnja” napisana  1947. godine, možda je i najpoznatije djelo čuvenog američkog dramatičara Tennessee Williamsa. Postavka ovog kultnog djela, nastala je kao diplomski rad Dine Mušanović na predmetu Gluma na Akademiji Scenskih Umjetnosti.

Glumica Dina Mušanović o predstavi:

“Tramvaj zvani čežnja”     je tekst o ljudima na prekretnici. Onim koji se na prekretnicama snalaze i onima koje prekretnice pregaze. Tu nije riječ o pozitivcima i negativcima, kao što, uostalom, u dobroj književnosti nikad i nije. Nije ni riječ o istini i laži, iako se mnogo o istini i laži govori. Riječ je o ljudima koji vole i koji su spremni zavući ruku u moralni gnjilež da bi održali komadić iluzije o vlastitom dostojanstvu. Ljudima koji su spremni žrtvovati moralnost na oltaru sreće.

“Tramvaj zvani čežnja” je predstava o nama. Uvijek smo na nekim prekretnicama, i uvijek nas te iste prekretnice pregaze. Kao Blanche Dubois, vjerujemo u dobro, ali ga se bojimo. Vjerujemo u istinu, ali je, radi vlastite sigurnosti, rijetko govorimo. Istina nas ujeda, te rane smrde kao Filoktetove rane, ali uporno i tvrdoglavo vjerujemo, da je u momentu kad se svi računi svode, istina, dobrota i nježnost nešto što će nas spasiti. Kao ni za Blanche, niko ne navija za nas.

U predstavi “Tramvaj zvani čežnja” sukobljavaju se moć i nemoć, istina i laž, moral i dekadencija, nježnosti i surovost. Zazivaju se ljubav, moral, bratstvo, porodica, ali sa scene tiho grmi jedna te ista istina: Blanche, Stanley, Stella, Mitch, svi mi, jednako smo nesretni. I jednako čeznemo. Za jasnoćom u zamagljenom svijetu.

„2.maj je bio dan kada smo mnogo toga doživjeli prvi put. Zvuk tenka. Prvu liniju fronte. Ostali bez telefona. Shvatili da nas žele pobiti. Zašto? Šta smo to mi skrivili da budemo divljački razvaljeni?“

Predstava „Bio je lijep i sunčan dan“ nastala je na dokumentu, na zapisu sjećanja Sarajki i Sarajlija na 2. maj 1992.godine. To je jedan od rijetkih ratnih dana o kojima postoji jasno sjećanje među različitim ljudima; oni koji se sjećaju bili su tada djeca, studenti, djedovi, borci, policajci, novinari, domaćice… Od njihovih sjećanja predstava slaže mozaik lijepog proljetnog dana koji će zauvijek promijeniti njihove živote prvog, od 1395, dana opsade Sarajeva.

Da li su sjećanja činjenice ili fikcija? Mogu li ona sačuvati istinu? Šta ne smijemo zaboraviti? Tragajući za odgovorima predstava „Bio je lijep i sunčan dan“ ponovo je na repertoaru SARTR-a.

Glumački ansambl SARTR-a kroz proces rada na predstavi vrlo angažirano i posvećeno, osim što propituje svoja lična sjećanja,  uspostavlja odnos prema svjedočenjima  drugih kao bi ispričao priču vezanu za grad i njegove stanovnike koji, i kad je bilo najteže, nisu ostali bez duha i nade.

NAGRADE

Najbolja predstava 12.festivala bh drame, nagrada za najbolju dramatizaciju (Dubravka Zrnčić-Kulenović i Tanja Miletić Oručević), najbolji mladi glumac Benjamin Bajramović

„Predstava Stotinu malih smrti nastaje na osnovu adaptacije proznih dela Semezdina Mehmedinovića – Memed, crvena bandana i pahuljica, Ovo vrijeme sada, Autoportret s torbom, Sarajevo Blues. Od ogromnog bogatstva Mehmedinovićeve literature,  tematski okvir naše dramatizacije je fokusiran na telo i smrtnost. Preispitivanje ljudske smrtnosti kroz prizmu ranjivosti tela, ali i propitivanje celokupnog života pojedinca u odnosu na neminovni kraj, otvorio je put ka promišljanju brojnih malih smrti. One su simboličke, metaforičke ali i stvarne, materijalne, koje čine sastavni deo života. Tehnikom dramaturške montaže i kolažiranja različitih segmenata navedenih knjiga, uvodimo publiku u intimne prostore junaka, kako fizičke tako i mentalne i emotivne. U jednoj pozorišnoj večeri svi zajedno idemo na put, down the memory lane, u egzile i povratke, kontinuitete i diskontinuitete, lomove i ponovna uspostavljanja.“ – Jovana Tomić i Olga Dimitrijević