Komad  je groteska sa elementima satire, koji je Ištvan Erkenj, jedan od najpriznatijih mađarskih pisaca 20. veka napisao na osnovu novele „Dobrodošlica za Majora“ iz 1966. godine. Inspirisana je stravičnom, istovremeno besmislenom i uzaludnom, sudbinom mađarskih vojnika na Istočnom frontu januara 1943.

„Lajos Tót, naravno, nije bio kralj Korinta, samo vatrogasac u planinskom selu. Stoga nikada nije uvrijedio bogove. Što je onda bio njegov zločin? Možda nije počinio ništa i samo je živio u doba kada je postojao samo jedan izbor: moglo se biti samo buntovnik ili Sizif.

Povijest se ponavlja na mnoge načine. Bilo je više istovjetnih vremena, pa tako i mnogo Tótova. Ako istorija uči ljude pristajanju, naravno da je teško žigosati zločincem čovjeka koji do kraja ustraje u pristajanju. Još je teže osuditi ovog vatrogasca, jer dođe trenutak kada kaže ‘dosta’ – i sam baci kamen u dolinu.“ – Ištvan Erkenj

„Totovi su jedna obična porodica: prosječni, mali, uplašeni ljudi, u svemu po propisu. I, u svemu spremni da ugode vlasti. A, kad prestravljeni podanici ugađaju prestravljenoj vlasti, kad je duh satrt i vlada strah, prirodan žanr postaje tragična groteska… ono kad se na sav glas od srca smijemo, a u isto vrijeme nas neumoljivo podilazi jeza.”

UP AND DOWN je dokumentarna predstava nastala kao rezultat višemjesečnog rada s mladim izvođačicama i izvođačima s Down sindromom. Tijekom devet mjeseci zajedničkog druženja otkrivali smo jedni druge, istraživali mnoge teme i postavljali pitanja:

• Kako se danas osjećaš od 1 do 10?
• Šta je za tebe ljubav?
• O čemu sanjaš?
• Šta te najviše nervira u Sarajevu?
• Šta bi promijenio/la u ovom društvu?
• Jeste li doživjeli da vas neko osuđuje?
• Kako se vidiš u budućnosti?
• Čega te strah?
• Šta je Down sindrom?

Na probama, ali i na sceni pokušavali smo zajedno kreirati svijet u kojemu možemo biti i 8 i 1, u kojem radimo stvari koje volimo, ali i isprobavamo nepoznate. U kojem je dozvoljeno biti i “up” i “down.” Improvizirali smo, pisali, snimali, montirali, puno plesali, još više pjevali… Glumili smo tajne agente, svjetske zvijezde, svoje roditelje, prijatelje, jedni druge. Bili smo i superheroji, maštali kako da mijenjamo svijet. Ponovo smo otkrivali pozorišnu scenu kao mjesto gdje se ne bojimo grešaka, gdje možemo mijenjati pravila, kršiti ih ili stvarati nova. Mjesto gdje možemo biti slobodni, spontani, iskreni i kreativni. Zajedno smo autori svih segmenata predstave: teksta, koreografije, fotografije, kostimografije…

Ovo je glas jedne generacije koja mijenja svoj položaj u društvu. Zajedno sa svojim roditeljima primjer su kako se predanim i dosljednim radom mogu pomjerati granice. Od malih nogu su na sceni, kroz pozorište su učili o sebi i svijetu oko sebe. U ovoj predstavi progovaraju o svom sazrijevanju, hrabrosti, samostalnosti, pravima koja im pripadaju, barijerama i izazovima s kojima se suočavaju u društvu. Samostalni su, ali njihova budućnost nije samo u njihovim rukama, nego i našim.

Imamo li mi odgovore na pitanja:

• Šta za nas znači biti drugačiji?
• Kako se ponašamo jedni prema drugima?
• Znamo li zaista šta je Down sindrom?
• Jesmo li doživjeli osuđivanje?
• Kad bismo bili superheroj/ina šta bismo promijenili u društvu? Da li bismo? Kako? Kada?

Emina Omerović

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

Predstava NJIH VIŠE NEMA čija premijera je zakazana 11/12/13. novembra u 20 sati  nastala je prema tekstu Doruntine Bashe, u režiji Andreja Nosova kao koprodukcijski projekat Heartefact (Srbija), Sarajevskog ratnog teatra SARTR (BiH) i My Balkans (SAD, Srbija), u saradnji sa La MaMa Experimental Theatre Club (SAD), Ibsen Scope (Norveška) i Allianz Fondacijom (Nemačka).

Glavne uloge ostvaruju Mirjana Karanović, Svetozar Cvetković i Alban Ukaj.
U predstavi također učestvuju Maja Salkić, Davor Sabo, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Sanin Milavić, Faruk Hajdarević, Alen Konjicija, Natalia Dmitrieva i Dino Hamidović.

„Ova predstava ispituje poziciju svih nas u publici – kako razumemo i odnosimo se prema onima koji su preživeli genocid u Srebrenici – što je posebno važna perspektiva za mene kao nekoga ko dolazi iz Srbije. Ona je i naš umetnički način da preispitujemo i razumemo sudbine i posledice ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Duboko verujem da bez empatije i prihvatanja odgovornosti nema dugoročnog mira na ovim prostorima. Kada odbacimo sve velike i pomalo otrcane reči koje stalno koristimo i čujemo u javnom prostoru, ovim umetničkim činom pokušavamo da živimo na sceni one živote kojih više nema. Pokušavamo i da shvatimo i osetimo da je preživljavanje, za one koji ostaju, ne samo tuga zbog gubitka, već i veliki strah od zaborava. Zaborav, lični i kolektivni, ubija. Zaborav je kazna za žrtve, a melem za počinioce i one koji još žive zločinačke ideje.

Upoznaćete Sadiku, koja je fikcija, i njenu porodicu, koja je, takođe, fikcija. Upoznaćete porodicu koju je izgubila i koju nikada, zapravo, nije imala. Mogu li ljudi zaista i dalje da žive ako ih se sećamo, i šta ako ih zaboravimo? U modernom pozorištu, lako zamišljamo vitezove, kraljeve, heroje, a veoma retko obične male živote za čiju smo smrt mi odgovorni, ili su bili naši savremenici, živeli u istom trenutku kad i mi, koje su mučile iste strepnje i strahovi za budućnost. Sada, dok nastaje ova predstava, mi ovde na Balkanu živimo decenijama slušajući iste glasove – one koji mrze, šire strah i produbljuju posledice rata od pre trideset godina.“ – Andrej Nosov, reditelj

William Shakespeare

Radnja predstave „Mjera za mjeru“ u režiji Mirka Radonjića smještena je u Beč u kom je početkom 17. vijeka došlo do zloupotrebe moći. Skoro pola vijeka kasnije, žrtve su odlučile prijaviti taj slučaj. A Likovi koji zauzimaju manji prostor u ovoj drami, u predstavi dobijaju priliku da svjedoče o svojim i tuđim nedaćama.

Prema riječima dramaturginje predstave Nejre Babić odnos radnje predstave i današnje percepcije etike postavlja se preko pitanja   „ Preko čije grbače se stavljaju i mjere moralna načela? Ko je moralan, a ko bludan? Ko će biti kažnjen, a ko proći nekažnjeno?

A to su samo  neka od pitanja koja Šekspirov komad postavlja glede morala, a koja su nama poslužila da propitamo sopstveni odnos prema etici danas i ovdje.“

U predstavi igraju: Snežana Bogićević, Ana Mia Karić, Adnan Kreso, Hana Zrno, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Faruk Hajdarević i Emir Fejzić.

Autorski tim predstave čine: dramaturgija Nejra Babić, kostimografija Lina Leković, muzika, Hanan Hadžajlić.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Mjera za mjeru” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unaprjeđenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Mjera za mjeru” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.