William Shakespeare

Radnja predstave „Mjera za mjeru“ u režiji Mirka Radonjića smještena je u Beč u kom je početkom 17. vijeka došlo do zloupotrebe moći. Skoro pola vijeka kasnije, žrtve su odlučile prijaviti taj slučaj. A Likovi koji zauzimaju manji prostor u ovoj drami, u predstavi dobijaju priliku da svjedoče o svojim i tuđim nedaćama.

Prema riječima dramaturginje predstave Nejre Babić odnos radnje predstave i današnje percepcije etike postavlja se preko pitanja   „ Preko čije grbače se stavljaju i mjere moralna načela? Ko je moralan, a ko bludan? Ko će biti kažnjen, a ko proći nekažnjeno?

A to su samo  neka od pitanja koja Šekspirov komad postavlja glede morala, a koja su nama poslužila da propitamo sopstveni odnos prema etici danas i ovdje.“

U predstavi igraju: Snežana Bogićević, Ana Mia Karić, Adnan Kreso, Hana Zrno, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Faruk Hajdarević i Emir Fejzić.

Autorski tim predstave čine: dramaturgija Nejra Babić, kostimografija Lina Leković, muzika, Hanan Hadžajlić.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Mjera za mjeru” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unaprjeđenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Mjera za mjeru” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

„2.maj je bio dan kada smo mnogo toga doživjeli prvi put. Zvuk tenka. Prvu liniju fronte. Ostali bez telefona. Shvatili da nas žele pobiti. Zašto? Šta smo to mi skrivili da budemo divljački razvaljeni?“

Predstava „Bio je lijep i sunčan dan“ nastala je na dokumentu, na zapisu sjećanja Sarajki i Sarajlija na 2. maj 1992.godine. To je jedan od rijetkih ratnih dana o kojima postoji jasno sjećanje među različitim ljudima; oni koji se sjećaju bili su tada djeca, studenti, djedovi, borci, policajci, novinari, domaćice… Od njihovih sjećanja predstava slaže mozaik lijepog proljetnog dana koji će zauvijek promijeniti njihove živote prvog, od 1395, dana opsade Sarajeva.

Da li su sjećanja činjenice ili fikcija? Mogu li ona sačuvati istinu? Šta ne smijemo zaboraviti? Tragajući za odgovorima predstava „Bio je lijep i sunčan dan“ ponovo je na repertoaru SARTR-a.

Glumački ansambl SARTR-a kroz proces rada na predstavi vrlo angažirano i posvećeno, osim što propituje svoja lična sjećanja,  uspostavlja odnos prema svjedočenjima  drugih kao bi ispričao priču vezanu za grad i njegove stanovnike koji, i kad je bilo najteže, nisu ostali bez duha i nade.

NAGRADE

Najbolja predstava 12.festivala bh drame, nagrada za najbolju dramatizaciju (Dubravka Zrnčić-Kulenović i Tanja Miletić Oručević), najbolji mladi glumac Benjamin Bajramović

Drama Ivora Martinića „Moj sin samo malo sporije hoda“ premijerno je izvedena 2011., a već 2012. godine je  Sarajevska publika, u okviru Festivala MESS, imala priliku pogledati predstavu nastalu prema ovom tekstu, u izvođenju hrvatskog pozorišta ZKM. Autor teksta je tom prilikom nagrađen Zlatnim lovorovim vijencem.

Produkcija u SARTR-u, bit će 18. produkcija ovog teksta u svijetu.

„Predstava prati jedan dan u porodici gospođe Mije koja nastoji da organizuje sinu proslavu dvadeset i petog rođendana. Mama će napraviti tortu, tata će kupiti poklon, baka i sestra će pomoći mami, doći će i tetka i tetak, a sin će biti najsretniji na toj proslavi. Poslije će otići sa prijateljima da proslavi dvadeset i peti baš onako kako on želi. Tata će zagrliti mamu i svi će mirno zaspati. U tom snu će mama sanjati da je rođendanski dan prošao tako lako i da njen sin hoda. A mi taj san nećemo gledati. Branko ne hoda i nikad neće prohodati, i to je tako. Prilično jednostavno. I nije problem što on ne hoda, nego emotivno prihvatanje te činjenice. U tim obrisima stana koje vidimo na sceni, dešava se život, onaj kojem i mi najčešće prisustvujemo. Nisu sve porodice sretne. Nisu sve ni nesretne. Sve su i sretne i nesretne. I u tom nastojanju da život pretvore u nešto lijepo sa okolnostima kakve jesu, gledamo likove koje jako brzo zavolimo, upravo zbog toga jer su nam bliski i istiniti.“ – Nejra Babić/ Dramaturginja predstave.

„Bullying Collection govori o problemu vršnjačkog nasilja. Iza dramskog predloška stoje Nejra Babić, Aleš Kurt, Sam Guzman i Ian McWethy, a režiju potpisuje Aleš Kurt. Osam glumaca je kroz niz scena progovorilo o temi o kojoj naše društvo savršeno šuti, o tome kako naše školstvo svoje probleme, neznanje, nesnalaženje i strah, gura pod veseli i šareni bosanski ćilim.

Jedan dio problema nastaje zbog naše nesposobnosti da slušamo, da čujemo, da se povežemo sa vlastitom djecom. „Bullying Collection“ vam nudi slike, foto-robot nasilja, da bi ga lakše prepoznali, ulovili, zaustavili. Sjajni glumački ansambl SARTR-a, njih osam, posvećenih i preciznih, podsjećaju vas da se empatija vježba kao svako umijeće. Koreografija Branka Potočana nas uči da djeca, žrtve nasilja, o onom što ih muči, što ih razdire, najprije govore vlastitim tijelom, a tek potom, oni najsretniji, progovore i riječima. Reditelju, glumcima, ali najviše nama, publici, u iščitavanju i doživljavanju priče, od presudne je pomoći muzika, za čiji izbor je zaslužan Nedim Zlatar. (SARTR ostaje mjesto na kojem se može čuti najbolja muzika. To je razlog više da povremeno zalutate u Gabelinu ulicu.)

„Obrati se za pomoć!“ poručuju glumci sa scene i pozivaju na razgovor. Medicina je, kažu, napredovala; u apotekama možete pronaći najraznovrsnije lijekove, od onih za rast kose do kapi za spavanje i za kurje oči. Ipak, iskustvo nas uči da je najučinkovitiji lijek, onaj isti sa kojim treba stavljati malu djecu na spavanje, ali koji treba primjenjivati i u kafanama, frizerskim salonima, vjerskim objektima, bračnim posteljama – razgovor. Sarajevski ratni teatar vam nudi baš to. Ljekoviti razgovor, bez nuspojava. Riječ je bila na početku, pa ne smeta da bude i na kraju?!“

*Dijelovi iz teksta Almira Imširevića „Foto-robot obavezne lektire“, objavljenog na portalu nomad.ba, 17. novembra 2019. godine.

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

“Svijet i sve u njemu” je višejezični, polifoni, uzbudljivi ep o ljubavi i izbjeglištvu. Nastala prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, predstava prati jednu od najljepših ljubavnih priča u savremenoj književnosti, o dvojici sarajevskih regruta Rafaelu Pinti i Osmanu Karišiku, koji se upoznaju na frontu tokom Prvog svjetskog rata i zaljubljuju jedan u drugog. Priča nas vodi kroz decenije, gradove i pustinje svijeta, od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta i pustinje Takla Makan do Šangaja i Hong Konga. Prolazeći kroz rat, glad, izbjeglištvo, bolest, rođenja i smrti, “Svijet i sve u njemu” nas suočava sa pitanjima šta sve ljubav može preživjeti, u kojim se sve oblicima pojavljuje i da li je dovoljan pokretač da održi na životu i u najekstremnijim okolnostima.