UP AND DOWN je dokumentarna predstava nastala kao rezultat višemjesečnog rada s mladim izvođačicama i izvođačima s Down sindromom. Tijekom devet mjeseci zajedničkog druženja otkrivali smo jedni druge, istraživali mnoge teme i postavljali pitanja:

• Kako se danas osjećaš od 1 do 10?
• Šta je za tebe ljubav?
• O čemu sanjaš?
• Šta te najviše nervira u Sarajevu?
• Šta bi promijenio/la u ovom društvu?
• Jeste li doživjeli da vas neko osuđuje?
• Kako se vidiš u budućnosti?
• Čega te strah?
• Šta je Down sindrom?

Na probama, ali i na sceni pokušavali smo zajedno kreirati svijet u kojemu možemo biti i 8 i 1, u kojem radimo stvari koje volimo, ali i isprobavamo nepoznate. U kojem je dozvoljeno biti i “up” i “down.” Improvizirali smo, pisali, snimali, montirali, puno plesali, još više pjevali… Glumili smo tajne agente, svjetske zvijezde, svoje roditelje, prijatelje, jedni druge. Bili smo i superheroji, maštali kako da mijenjamo svijet. Ponovo smo otkrivali pozorišnu scenu kao mjesto gdje se ne bojimo grešaka, gdje možemo mijenjati pravila, kršiti ih ili stvarati nova. Mjesto gdje možemo biti slobodni, spontani, iskreni i kreativni. Zajedno smo autori svih segmenata predstave: teksta, koreografije, fotografije, kostimografije…

Ovo je glas jedne generacije koja mijenja svoj položaj u društvu. Zajedno sa svojim roditeljima primjer su kako se predanim i dosljednim radom mogu pomjerati granice. Od malih nogu su na sceni, kroz pozorište su učili o sebi i svijetu oko sebe. U ovoj predstavi progovaraju o svom sazrijevanju, hrabrosti, samostalnosti, pravima koja im pripadaju, barijerama i izazovima s kojima se suočavaju u društvu. Samostalni su, ali njihova budućnost nije samo u njihovim rukama, nego i našim.

Imamo li mi odgovore na pitanja:

• Šta za nas znači biti drugačiji?
• Kako se ponašamo jedni prema drugima?
• Znamo li zaista šta je Down sindrom?
• Jesmo li doživjeli osuđivanje?
• Kad bismo bili superheroj/ina šta bismo promijenili u društvu? Da li bismo? Kako? Kada?

Emina Omerović

William Shakespeare

Radnja predstave „Mjera za mjeru“ u režiji Mirka Radonjića smještena je u Beč u kom je početkom 17. vijeka došlo do zloupotrebe moći. Skoro pola vijeka kasnije, žrtve su odlučile prijaviti taj slučaj. A Likovi koji zauzimaju manji prostor u ovoj drami, u predstavi dobijaju priliku da svjedoče o svojim i tuđim nedaćama.

Prema riječima dramaturginje predstave Nejre Babić odnos radnje predstave i današnje percepcije etike postavlja se preko pitanja   „ Preko čije grbače se stavljaju i mjere moralna načela? Ko je moralan, a ko bludan? Ko će biti kažnjen, a ko proći nekažnjeno?

A to su samo  neka od pitanja koja Šekspirov komad postavlja glede morala, a koja su nama poslužila da propitamo sopstveni odnos prema etici danas i ovdje.“

U predstavi igraju: Snežana Bogićević, Ana Mia Karić, Adnan Kreso, Hana Zrno, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Faruk Hajdarević i Emir Fejzić.

Autorski tim predstave čine: dramaturgija Nejra Babić, kostimografija Lina Leković, muzika, Hanan Hadžajlić.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Mjera za mjeru” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unaprjeđenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Mjera za mjeru” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Kao doprinos ovogodišnjem obilježavanju 90 godina od rođenja Susan Sontag, u koprodukciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS, SARTR-a i Maladype teatra nastaje predstava „Alice u krevetu” prema drami apsurda od Susan Sontag, a u režiji Zoltán Balázs-a.

Alice u krevetu s nesputanom fantazijom priča priču o stvarnoj historijskoj ličnosti. Alice James (1848.-1892.), sestri svjetski renomiranog američkog romanopisca Henryja Jamesa i velikog psihologa i filozofa Williama Jamesa. U dobi od devetnaest godina Alice je pala u duboku depresiju, patila je od nekih opskurnih i iscrpljujućih bolesti, ostajala u krevetu, htjela počiniti samoubistvo, pisala dnevnik i umrla u dobi od četrdeset četiri godine. U Sontaginoj drami, Alice James se stapa s još jednom velikom Alice svog vremena, junakinjom avantura u zemlji čudesa Lewisa Carrolla. Jedinstveno strukturirana drama smatra se cikličkom projekcijom apoteoze očaja, frustracije, bijesa i pobjeda. Kružni narativ na više razina otkriva labirinte Aliceine traumatizirane duše, razloge porodičnih sukoba. Zaokretna, višeslojna priča istražuje labirinte Aliceine ranjene duše i uzroke vječnog porodičnog sukoba.

Susan Sontag je o vlastitom radu napisala:

„Mislim da sam se cijeli život pripremala napisati Alice u krevetu. Predstava, dakle, o tuzi i ljutnji žena; i naposlijetku, predstava o mašti. O stvarnosti mentalnog zatvora. Trijumfima mašte. Ali pobjede mašte nisu dovoljne.“

 Zoltán Balázs, međunarodno uspješni mađarski redatelj, postavio je na scenu priču punu dinamike i razigranosti koja se odvija na više razina i niti, spajajući višeslojnu sinhronizaciju, specifična sadržajno-formalna rješenja, emocionalnu i intelektualnu nadogradnju glumačke izvedbe s verbalnim i neverbalnim znakovima. Predstava Alice u krevetu odaje počast sjećanju na Susan Sontag i odaje priznanje njenim herojskim naporima da pomogne Bosni i Hercegovini i Sarajevu. Sontag, jedna od najuticajnijih filozofkinja prošlog stoljeća, čije su knjige prevedene na više od trideset jezika, duboko je vjerovala u humanost i jednakost. Kao spisateljica, smatrala je važnim zauzeti se za prava ljudi.

“Balázs je vizionarski reditelj čija su djela na rubu irealnog, između sna i jave.” – MGP. Njegova režija se ne prilagođava modi, izbjegava klišeje, manire i uvjetovanosti. Produkcije, koje su inspirirane različitim kulturama i pozorišnim tradicijama, praćene su s velikom pažnjom širom svijeta.

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Drama Ivora Martinića „Moj sin samo malo sporije hoda“ premijerno je izvedena 2011., a već 2012. godine je  Sarajevska publika, u okviru Festivala MESS, imala priliku pogledati predstavu nastalu prema ovom tekstu, u izvođenju hrvatskog pozorišta ZKM. Autor teksta je tom prilikom nagrađen Zlatnim lovorovim vijencem.

Produkcija u SARTR-u, bit će 18. produkcija ovog teksta u svijetu.

„Predstava prati jedan dan u porodici gospođe Mije koja nastoji da organizuje sinu proslavu dvadeset i petog rođendana. Mama će napraviti tortu, tata će kupiti poklon, baka i sestra će pomoći mami, doći će i tetka i tetak, a sin će biti najsretniji na toj proslavi. Poslije će otići sa prijateljima da proslavi dvadeset i peti baš onako kako on želi. Tata će zagrliti mamu i svi će mirno zaspati. U tom snu će mama sanjati da je rođendanski dan prošao tako lako i da njen sin hoda. A mi taj san nećemo gledati. Branko ne hoda i nikad neće prohodati, i to je tako. Prilično jednostavno. I nije problem što on ne hoda, nego emotivno prihvatanje te činjenice. U tim obrisima stana koje vidimo na sceni, dešava se život, onaj kojem i mi najčešće prisustvujemo. Nisu sve porodice sretne. Nisu sve ni nesretne. Sve su i sretne i nesretne. I u tom nastojanju da život pretvore u nešto lijepo sa okolnostima kakve jesu, gledamo likove koje jako brzo zavolimo, upravo zbog toga jer su nam bliski i istiniti.“ – Nejra Babić/ Dramaturginja predstave.

“Call me God“ prema tekstu grupe autora: Gian Maria Cervo, Marius von Mayenburg, Albert Ostermaier, Rafael Spregelburd, a u režiji Gianluca Iumienta. Predstava nastaje u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra, Teatro Stabile Delle Arti Medioevali, Associazione La Dramaturgie i Associazione culturale Ideagora.

“Call me God“ se bavi zastrašujućom, istinitom pričom o dvojici snajperista koji su u jesen 2002. godine terorizirali Washington u razdoblju od tri sedmice. Dvojica muškaraca, pod nadimkom “Beltway Snipers”, ubili su najmanje deset građana. Pored jedne od žrtava ostavili su tarot kartu na kojoj je bilo napisano „Call me God“.

U režiji Gianluce Iumienta, bosanska verzija ove priče predstavljena je kao brehtovska epska drama, u kojoj pet glumaca ulazi i izlazi iz različitih uloga. Oni nose odjeću svih žrtava, vlastitih progonitelja, očevidaca i samih snajperista. Hrabro, Maja Salkić, Jasenko Pašić, Amila Terzimehić, Alban Ukaj, i Enes Kozličić tumače skoro pedeset različitih likova.

Polazeći od drame četiri autora, dramaturginja Nejra Babić je, zajedno sa rediteljem Iumientom, sastavila homogenu cjelinu sa posebnim fokusom na to kako bi ovaj materijal mogao odjeknuti u Bosni i Hercegovini, danas. Slučaj ovih ubistava, kao i samih motiva ubica je prikazan sa više različitih tačaka gledišta kako bi ilustrovao, prije svega, ljudsku dimenziju događaja.

Autorski tim predstave čine: Dramaturginja Nejra Babić, Scenograf Armin Čosić, Kostimografkinja Lejla Hodžić, dzajnerica Naida Čelik i fotograf Velija Hasanbegović.

Komad  je groteska sa elementima satire, koji je Ištvan Erkenj, jedan od najpriznatijih mađarskih pisaca 20. veka napisao na osnovu novele „Dobrodošlica za Majora“ iz 1966. godine. Inspirisana je stravičnom, istovremeno besmislenom i uzaludnom, sudbinom mađarskih vojnika na Istočnom frontu januara 1943.

„Lajos Tót, naravno, nije bio kralj Korinta, samo vatrogasac u planinskom selu. Stoga nikada nije uvrijedio bogove. Što je onda bio njegov zločin? Možda nije počinio ništa i samo je živio u doba kada je postojao samo jedan izbor: moglo se biti samo buntovnik ili Sizif.

Povijest se ponavlja na mnoge načine. Bilo je više istovjetnih vremena, pa tako i mnogo Tótova. Ako istorija uči ljude pristajanju, naravno da je teško žigosati zločincem čovjeka koji do kraja ustraje u pristajanju. Još je teže osuditi ovog vatrogasca, jer dođe trenutak kada kaže ‘dosta’ – i sam baci kamen u dolinu.“ – Ištvan Erkenj

„Totovi su jedna obična porodica: prosječni, mali, uplašeni ljudi, u svemu po propisu. I, u svemu spremni da ugode vlasti. A, kad prestravljeni podanici ugađaju prestravljenoj vlasti, kad je duh satrt i vlada strah, prirodan žanr postaje tragična groteska… ono kad se na sav glas od srca smijemo, a u isto vrijeme nas neumoljivo podilazi jeza.”

„Predstava Stotinu malih smrti nastaje na osnovu adaptacije proznih dela Semezdina Mehmedinovića – Memed, crvena bandana i pahuljica, Ovo vrijeme sada, Autoportret s torbom, Sarajevo Blues. Od ogromnog bogatstva Mehmedinovićeve literature,  tematski okvir naše dramatizacije je fokusiran na telo i smrtnost. Preispitivanje ljudske smrtnosti kroz prizmu ranjivosti tela, ali i propitivanje celokupnog života pojedinca u odnosu na neminovni kraj, otvorio je put ka promišljanju brojnih malih smrti. One su simboličke, metaforičke ali i stvarne, materijalne, koje čine sastavni deo života. Tehnikom dramaturške montaže i kolažiranja različitih segmenata navedenih knjiga, uvodimo publiku u intimne prostore junaka, kako fizičke tako i mentalne i emotivne. U jednoj pozorišnoj večeri svi zajedno idemo na put, down the memory lane, u egzile i povratke, kontinuitete i diskontinuitete, lomove i ponovna uspostavljanja.“ – Jovana Tomić i Olga Dimitrijević

„Bullying Collection govori o problemu vršnjačkog nasilja. Iza dramskog predloška stoje Nejra Babić, Aleš Kurt, Sam Guzman i Ian McWethy, a režiju potpisuje Aleš Kurt. Osam glumaca je kroz niz scena progovorilo o temi o kojoj naše društvo savršeno šuti, o tome kako naše školstvo svoje probleme, neznanje, nesnalaženje i strah, gura pod veseli i šareni bosanski ćilim.

Jedan dio problema nastaje zbog naše nesposobnosti da slušamo, da čujemo, da se povežemo sa vlastitom djecom. „Bullying Collection“ vam nudi slike, foto-robot nasilja, da bi ga lakše prepoznali, ulovili, zaustavili. Sjajni glumački ansambl SARTR-a, njih osam, posvećenih i preciznih, podsjećaju vas da se empatija vježba kao svako umijeće. Koreografija Branka Potočana nas uči da djeca, žrtve nasilja, o onom što ih muči, što ih razdire, najprije govore vlastitim tijelom, a tek potom, oni najsretniji, progovore i riječima. Reditelju, glumcima, ali najviše nama, publici, u iščitavanju i doživljavanju priče, od presudne je pomoći muzika, za čiji izbor je zaslužan Nedim Zlatar. (SARTR ostaje mjesto na kojem se može čuti najbolja muzika. To je razlog više da povremeno zalutate u Gabelinu ulicu.)

„Obrati se za pomoć!“ poručuju glumci sa scene i pozivaju na razgovor. Medicina je, kažu, napredovala; u apotekama možete pronaći najraznovrsnije lijekove, od onih za rast kose do kapi za spavanje i za kurje oči. Ipak, iskustvo nas uči da je najučinkovitiji lijek, onaj isti sa kojim treba stavljati malu djecu na spavanje, ali koji treba primjenjivati i u kafanama, frizerskim salonima, vjerskim objektima, bračnim posteljama – razgovor. Sarajevski ratni teatar vam nudi baš to. Ljekoviti razgovor, bez nuspojava. Riječ je bila na početku, pa ne smeta da bude i na kraju?!“

*Dijelovi iz teksta Almira Imširevića „Foto-robot obavezne lektire“, objavljenog na portalu nomad.ba, 17. novembra 2019. godine.