Predstava je nastala prema tekstu Jeff Barona. “U posjeti kod gospodina Greena” je dirljiva i duhovita priča o starcu i mladiću koji se uprkos početnom nerazumijevanju i netrpeljivosti postepeno zbližavaju i nalaze jedan u drugome utjehu. Govoreći o samoći, predrasudama i potrebi za pripadanjem, ova predstava nas vraća temelju svakog odnosa – komunikaciji. Onoj iskrenoj, ponekad i surovoj ali skoro uvijek ljekovitoj.

„Predstava Stotinu malih smrti nastaje na osnovu adaptacije proznih dela Semezdina Mehmedinovića – Memed, crvena bandana i pahuljica, Ovo vrijeme sada, Autoportret s torbom, Sarajevo Blues. Od ogromnog bogatstva Mehmedinovićeve literature,  tematski okvir naše dramatizacije je fokusiran na telo i smrtnost. Preispitivanje ljudske smrtnosti kroz prizmu ranjivosti tela, ali i propitivanje celokupnog života pojedinca u odnosu na neminovni kraj, otvorio je put ka promišljanju brojnih malih smrti. One su simboličke, metaforičke ali i stvarne, materijalne, koje čine sastavni deo života. Tehnikom dramaturške montaže i kolažiranja različitih segmenata navedenih knjiga, uvodimo publiku u intimne prostore junaka, kako fizičke tako i mentalne i emotivne. U jednoj pozorišnoj večeri svi zajedno idemo na put, down the memory lane, u egzile i povratke, kontinuitete i diskontinuitete, lomove i ponovna uspostavljanja.“ – Jovana Tomić i Olga Dimitrijević

William Shakespeare

Radnja predstave „Mjera za mjeru“ u režiji Mirka Radonjića smještena je u Beč u kom je početkom 17. vijeka došlo do zloupotrebe moći. Skoro pola vijeka kasnije, žrtve su odlučile prijaviti taj slučaj. A Likovi koji zauzimaju manji prostor u ovoj drami, u predstavi dobijaju priliku da svjedoče o svojim i tuđim nedaćama.

Prema riječima dramaturginje predstave Nejre Babić odnos radnje predstave i današnje percepcije etike postavlja se preko pitanja   „ Preko čije grbače se stavljaju i mjere moralna načela? Ko je moralan, a ko bludan? Ko će biti kažnjen, a ko proći nekažnjeno?

A to su samo  neka od pitanja koja Šekspirov komad postavlja glede morala, a koja su nama poslužila da propitamo sopstveni odnos prema etici danas i ovdje.“

U predstavi igraju: Snežana Bogićević, Ana Mia Karić, Adnan Kreso, Hana Zrno, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Faruk Hajdarević i Emir Fejzić.

Autorski tim predstave čine: dramaturgija Nejra Babić, kostimografija Lina Leković, muzika, Hanan Hadžajlić.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Mjera za mjeru” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unaprjeđenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Mjera za mjeru” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

UP AND DOWN je dokumentarna predstava nastala kao rezultat višemjesečnog rada s mladim izvođačicama i izvođačima s Down sindromom. Tijekom devet mjeseci zajedničkog druženja otkrivali smo jedni druge, istraživali mnoge teme i postavljali pitanja:

• Kako se danas osjećaš od 1 do 10?
• Šta je za tebe ljubav?
• O čemu sanjaš?
• Šta te najviše nervira u Sarajevu?
• Šta bi promijenio/la u ovom društvu?
• Jeste li doživjeli da vas neko osuđuje?
• Kako se vidiš u budućnosti?
• Čega te strah?
• Šta je Down sindrom?

Na probama, ali i na sceni pokušavali smo zajedno kreirati svijet u kojemu možemo biti i 8 i 1, u kojem radimo stvari koje volimo, ali i isprobavamo nepoznate. U kojem je dozvoljeno biti i “up” i “down.” Improvizirali smo, pisali, snimali, montirali, puno plesali, još više pjevali… Glumili smo tajne agente, svjetske zvijezde, svoje roditelje, prijatelje, jedni druge. Bili smo i superheroji, maštali kako da mijenjamo svijet. Ponovo smo otkrivali pozorišnu scenu kao mjesto gdje se ne bojimo grešaka, gdje možemo mijenjati pravila, kršiti ih ili stvarati nova. Mjesto gdje možemo biti slobodni, spontani, iskreni i kreativni. Zajedno smo autori svih segmenata predstave: teksta, koreografije, fotografije, kostimografije…

Ovo je glas jedne generacije koja mijenja svoj položaj u društvu. Zajedno sa svojim roditeljima primjer su kako se predanim i dosljednim radom mogu pomjerati granice. Od malih nogu su na sceni, kroz pozorište su učili o sebi i svijetu oko sebe. U ovoj predstavi progovaraju o svom sazrijevanju, hrabrosti, samostalnosti, pravima koja im pripadaju, barijerama i izazovima s kojima se suočavaju u društvu. Samostalni su, ali njihova budućnost nije samo u njihovim rukama, nego i našim.

Imamo li mi odgovore na pitanja:

• Šta za nas znači biti drugačiji?
• Kako se ponašamo jedni prema drugima?
• Znamo li zaista šta je Down sindrom?
• Jesmo li doživjeli osuđivanje?
• Kad bismo bili superheroj/ina šta bismo promijenili u društvu? Da li bismo? Kako? Kada?

Emina Omerović

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Originalna drama “Tramvaj zvani čežnja” napisana  1947. godine, možda je i najpoznatije djelo čuvenog američkog dramatičara Tennessee Williamsa. Postavka ovog kultnog djela, nastala je kao diplomski rad Dine Mušanović na predmetu Gluma na Akademiji Scenskih Umjetnosti.

Glumica Dina Mušanović o predstavi:

“Tramvaj zvani čežnja”     je tekst o ljudima na prekretnici. Onim koji se na prekretnicama snalaze i onima koje prekretnice pregaze. Tu nije riječ o pozitivcima i negativcima, kao što, uostalom, u dobroj književnosti nikad i nije. Nije ni riječ o istini i laži, iako se mnogo o istini i laži govori. Riječ je o ljudima koji vole i koji su spremni zavući ruku u moralni gnjilež da bi održali komadić iluzije o vlastitom dostojanstvu. Ljudima koji su spremni žrtvovati moralnost na oltaru sreće.

“Tramvaj zvani čežnja” je predstava o nama. Uvijek smo na nekim prekretnicama, i uvijek nas te iste prekretnice pregaze. Kao Blanche Dubois, vjerujemo u dobro, ali ga se bojimo. Vjerujemo u istinu, ali je, radi vlastite sigurnosti, rijetko govorimo. Istina nas ujeda, te rane smrde kao Filoktetove rane, ali uporno i tvrdoglavo vjerujemo, da je u momentu kad se svi računi svode, istina, dobrota i nježnost nešto što će nas spasiti. Kao ni za Blanche, niko ne navija za nas.

U predstavi “Tramvaj zvani čežnja” sukobljavaju se moć i nemoć, istina i laž, moral i dekadencija, nježnosti i surovost. Zazivaju se ljubav, moral, bratstvo, porodica, ali sa scene tiho grmi jedna te ista istina: Blanche, Stanley, Stella, Mitch, svi mi, jednako smo nesretni. I jednako čeznemo. Za jasnoćom u zamagljenom svijetu.