„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

Iz opere “Tri boje cvekle” za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate saznajemo o gubitku i nalaženju glasa, o tugovanju kao o procesu učenja, o odlascima i o opraštanju od bliskih. Prolazi se kroz tri godišnja doba uz dijalog sa lamentima rane muzike, svečanom suzdržanošću muzičke renesanse, mehaničkim zvukom i pulsiranjem mašina, repetitivnočću muzičkog postminimalizma. Proljeće nikada ne dolazi. Umjesto njega, rađa se solidarnost nijansi raznolikih glasova: operskog, glumačkog, samoukog, službenog, naivnog, dječijeg, majčinskog. “Tri boje cvekle” pokazuju blistavu stranu tuge bez patetike i veličaju život čak i u momentu kad ga smrt preuzima.

Komad  je groteska sa elementima satire, koji je Ištvan Erkenj, jedan od najpriznatijih mađarskih pisaca 20. veka napisao na osnovu novele „Dobrodošlica za Majora“ iz 1966. godine. Inspirisana je stravičnom, istovremeno besmislenom i uzaludnom, sudbinom mađarskih vojnika na Istočnom frontu januara 1943.

„Lajos Tót, naravno, nije bio kralj Korinta, samo vatrogasac u planinskom selu. Stoga nikada nije uvrijedio bogove. Što je onda bio njegov zločin? Možda nije počinio ništa i samo je živio u doba kada je postojao samo jedan izbor: moglo se biti samo buntovnik ili Sizif.

Povijest se ponavlja na mnoge načine. Bilo je više istovjetnih vremena, pa tako i mnogo Tótova. Ako istorija uči ljude pristajanju, naravno da je teško žigosati zločincem čovjeka koji do kraja ustraje u pristajanju. Još je teže osuditi ovog vatrogasca, jer dođe trenutak kada kaže ‘dosta’ – i sam baci kamen u dolinu.“ – Ištvan Erkenj

„Totovi su jedna obična porodica: prosječni, mali, uplašeni ljudi, u svemu po propisu. I, u svemu spremni da ugode vlasti. A, kad prestravljeni podanici ugađaju prestravljenoj vlasti, kad je duh satrt i vlada strah, prirodan žanr postaje tragična groteska… ono kad se na sav glas od srca smijemo, a u isto vrijeme nas neumoljivo podilazi jeza.”

“Svijet i sve u njemu” je višejezični, polifoni, uzbudljivi ep o ljubavi i izbjeglištvu. Nastala prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, predstava prati jednu od najljepših ljubavnih priča u savremenoj književnosti, o dvojici sarajevskih regruta Rafaelu Pinti i Osmanu Karišiku, koji se upoznaju na frontu tokom Prvog svjetskog rata i zaljubljuju jedan u drugog. Priča nas vodi kroz decenije, gradove i pustinje svijeta, od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta i pustinje Takla Makan do Šangaja i Hong Konga. Prolazeći kroz rat, glad, izbjeglištvo, bolest, rođenja i smrti, “Svijet i sve u njemu” nas suočava sa pitanjima šta sve ljubav može preživjeti, u kojim se sve oblicima pojavljuje i da li je dovoljan pokretač da održi na životu i u najekstremnijim okolnostima.

U pozadini noćnog života, klupske scene i malog stana koji postaju privremena utočišta likovima, ispituje se način na koji ljubav danas funkcioniše– gdje prestaje intimnost, a počinje strah? Ishak, Kosta, Marija i Baja odlaze u klub Podroom gdje se brišu jasne linije između stvarnosti i njihove projekcije. Noć se pretvara u niz isprepletenih scena. Atmosferska slika noćnog života, između tehna i ličnih kriza, njihovih želja i gubitaka. Uz tehno muziku, dijalog teče poput soundtracka, misli se ponavljaju i prekidaju, a sjećanja se pretresaju i preslažu u pokušaju da se pronađe istina. Sjećanja su fragmentirana, iskrivljena emocijama i željama koje su prevladale razum. U predstavi istražujemo klimave temelje i mehanizme ljudskih odnosa u vremenu nesigurnosti u kojem se intenzivni odnosi stvaraju i raspadaju u sve kraćim vremenskim razmacima.