Predstava je nastala prema tekstu Jeff Barona. “U posjeti kod gospodina Greena” je dirljiva i duhovita priča o starcu i mladiću koji se uprkos početnom nerazumijevanju i netrpeljivosti postepeno zbližavaju i nalaze jedan u drugome utjehu. Govoreći o samoći, predrasudama i potrebi za pripadanjem, ova predstava nas vraća temelju svakog odnosa – komunikaciji. Onoj iskrenoj, ponekad i surovoj ali skoro uvijek ljekovitoj.

Drama Ivora Martinića „Moj sin samo malo sporije hoda“ premijerno je izvedena 2011., a već 2012. godine je  Sarajevska publika, u okviru Festivala MESS, imala priliku pogledati predstavu nastalu prema ovom tekstu, u izvođenju hrvatskog pozorišta ZKM. Autor teksta je tom prilikom nagrađen Zlatnim lovorovim vijencem.

Produkcija u SARTR-u, bit će 18. produkcija ovog teksta u svijetu.

„Predstava prati jedan dan u porodici gospođe Mije koja nastoji da organizuje sinu proslavu dvadeset i petog rođendana. Mama će napraviti tortu, tata će kupiti poklon, baka i sestra će pomoći mami, doći će i tetka i tetak, a sin će biti najsretniji na toj proslavi. Poslije će otići sa prijateljima da proslavi dvadeset i peti baš onako kako on želi. Tata će zagrliti mamu i svi će mirno zaspati. U tom snu će mama sanjati da je rođendanski dan prošao tako lako i da njen sin hoda. A mi taj san nećemo gledati. Branko ne hoda i nikad neće prohodati, i to je tako. Prilično jednostavno. I nije problem što on ne hoda, nego emotivno prihvatanje te činjenice. U tim obrisima stana koje vidimo na sceni, dešava se život, onaj kojem i mi najčešće prisustvujemo. Nisu sve porodice sretne. Nisu sve ni nesretne. Sve su i sretne i nesretne. I u tom nastojanju da život pretvore u nešto lijepo sa okolnostima kakve jesu, gledamo likove koje jako brzo zavolimo, upravo zbog toga jer su nam bliski i istiniti.“ – Nejra Babić/ Dramaturginja predstave.

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

William Shakespeare

Radnja predstave „Mjera za mjeru“ u režiji Mirka Radonjića smještena je u Beč u kom je početkom 17. vijeka došlo do zloupotrebe moći. Skoro pola vijeka kasnije, žrtve su odlučile prijaviti taj slučaj. A Likovi koji zauzimaju manji prostor u ovoj drami, u predstavi dobijaju priliku da svjedoče o svojim i tuđim nedaćama.

Prema riječima dramaturginje predstave Nejre Babić odnos radnje predstave i današnje percepcije etike postavlja se preko pitanja   „ Preko čije grbače se stavljaju i mjere moralna načela? Ko je moralan, a ko bludan? Ko će biti kažnjen, a ko proći nekažnjeno?

A to su samo  neka od pitanja koja Šekspirov komad postavlja glede morala, a koja su nama poslužila da propitamo sopstveni odnos prema etici danas i ovdje.“

U predstavi igraju: Snežana Bogićević, Ana Mia Karić, Adnan Kreso, Hana Zrno, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Faruk Hajdarević i Emir Fejzić.

Autorski tim predstave čine: dramaturgija Nejra Babić, kostimografija Lina Leković, muzika, Hanan Hadžajlić.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Mjera za mjeru” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unaprjeđenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Mjera za mjeru” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Radnja predstave „Oslobođenje Sarajeva“ po tekstu Dušana Jovanovića „Oslobođenje Skoplja“ u režiji Harisa Pašovića je smještena u okupirano ali nepokoreno Sarajevo. Proživljavamo okupaciju sa jednom sarajevskom porodicom i njihovu borbu da prežive. Vladaju glad i teror; traju deportacije stanovništava u logore. Pratimo jeziva zvjerstva okupatora i domaćih izdajnika. Pratimo grupu djece koja odrasta u strašnom ratu. Pratimo mrežu ilegalnog pokreta otpora. Pratimo nepokolebljivu borbu za slobodu. Pratimo oslobođenje Sarajeva. Predstava je namijenjena starijim od 16 godina.

„2.maj je bio dan kada smo mnogo toga doživjeli prvi put. Zvuk tenka. Prvu liniju fronte. Ostali bez telefona. Shvatili da nas žele pobiti. Zašto? Šta smo to mi skrivili da budemo divljački razvaljeni?“

Predstava „Bio je lijep i sunčan dan“ nastala je na dokumentu, na zapisu sjećanja Sarajki i Sarajlija na 2. maj 1992.godine. To je jedan od rijetkih ratnih dana o kojima postoji jasno sjećanje među različitim ljudima; oni koji se sjećaju bili su tada djeca, studenti, djedovi, borci, policajci, novinari, domaćice… Od njihovih sjećanja predstava slaže mozaik lijepog proljetnog dana koji će zauvijek promijeniti njihove živote prvog, od 1395, dana opsade Sarajeva.

Da li su sjećanja činjenice ili fikcija? Mogu li ona sačuvati istinu? Šta ne smijemo zaboraviti? Tragajući za odgovorima predstava „Bio je lijep i sunčan dan“ ponovo je na repertoaru SARTR-a.

Glumački ansambl SARTR-a kroz proces rada na predstavi vrlo angažirano i posvećeno, osim što propituje svoja lična sjećanja,  uspostavlja odnos prema svjedočenjima  drugih kao bi ispričao priču vezanu za grad i njegove stanovnike koji, i kad je bilo najteže, nisu ostali bez duha i nade.

NAGRADE

Najbolja predstava 12.festivala bh drame, nagrada za najbolju dramatizaciju (Dubravka Zrnčić-Kulenović i Tanja Miletić Oručević), najbolji mladi glumac Benjamin Bajramović

UP AND DOWN je dokumentarna predstava nastala kao rezultat višemjesečnog rada s mladim izvođačicama i izvođačima s Down sindromom. Tijekom devet mjeseci zajedničkog druženja otkrivali smo jedni druge, istraživali mnoge teme i postavljali pitanja:

• Kako se danas osjećaš od 1 do 10?
• Šta je za tebe ljubav?
• O čemu sanjaš?
• Šta te najviše nervira u Sarajevu?
• Šta bi promijenio/la u ovom društvu?
• Jeste li doživjeli da vas neko osuđuje?
• Kako se vidiš u budućnosti?
• Čega te strah?
• Šta je Down sindrom?

Na probama, ali i na sceni pokušavali smo zajedno kreirati svijet u kojemu možemo biti i 8 i 1, u kojem radimo stvari koje volimo, ali i isprobavamo nepoznate. U kojem je dozvoljeno biti i “up” i “down.” Improvizirali smo, pisali, snimali, montirali, puno plesali, još više pjevali… Glumili smo tajne agente, svjetske zvijezde, svoje roditelje, prijatelje, jedni druge. Bili smo i superheroji, maštali kako da mijenjamo svijet. Ponovo smo otkrivali pozorišnu scenu kao mjesto gdje se ne bojimo grešaka, gdje možemo mijenjati pravila, kršiti ih ili stvarati nova. Mjesto gdje možemo biti slobodni, spontani, iskreni i kreativni. Zajedno smo autori svih segmenata predstave: teksta, koreografije, fotografije, kostimografije…

Ovo je glas jedne generacije koja mijenja svoj položaj u društvu. Zajedno sa svojim roditeljima primjer su kako se predanim i dosljednim radom mogu pomjerati granice. Od malih nogu su na sceni, kroz pozorište su učili o sebi i svijetu oko sebe. U ovoj predstavi progovaraju o svom sazrijevanju, hrabrosti, samostalnosti, pravima koja im pripadaju, barijerama i izazovima s kojima se suočavaju u društvu. Samostalni su, ali njihova budućnost nije samo u njihovim rukama, nego i našim.

Imamo li mi odgovore na pitanja:

• Šta za nas znači biti drugačiji?
• Kako se ponašamo jedni prema drugima?
• Znamo li zaista šta je Down sindrom?
• Jesmo li doživjeli osuđivanje?
• Kad bismo bili superheroj/ina šta bismo promijenili u društvu? Da li bismo? Kako? Kada?

Emina Omerović

Komad  je groteska sa elementima satire, koji je Ištvan Erkenj, jedan od najpriznatijih mađarskih pisaca 20. veka napisao na osnovu novele „Dobrodošlica za Majora“ iz 1966. godine. Inspirisana je stravičnom, istovremeno besmislenom i uzaludnom, sudbinom mađarskih vojnika na Istočnom frontu januara 1943.

„Lajos Tót, naravno, nije bio kralj Korinta, samo vatrogasac u planinskom selu. Stoga nikada nije uvrijedio bogove. Što je onda bio njegov zločin? Možda nije počinio ništa i samo je živio u doba kada je postojao samo jedan izbor: moglo se biti samo buntovnik ili Sizif.

Povijest se ponavlja na mnoge načine. Bilo je više istovjetnih vremena, pa tako i mnogo Tótova. Ako istorija uči ljude pristajanju, naravno da je teško žigosati zločincem čovjeka koji do kraja ustraje u pristajanju. Još je teže osuditi ovog vatrogasca, jer dođe trenutak kada kaže ‘dosta’ – i sam baci kamen u dolinu.“ – Ištvan Erkenj

„Totovi su jedna obična porodica: prosječni, mali, uplašeni ljudi, u svemu po propisu. I, u svemu spremni da ugode vlasti. A, kad prestravljeni podanici ugađaju prestravljenoj vlasti, kad je duh satrt i vlada strah, prirodan žanr postaje tragična groteska… ono kad se na sav glas od srca smijemo, a u isto vrijeme nas neumoljivo podilazi jeza.”