„Predstava Stotinu malih smrti nastaje na osnovu adaptacije proznih dela Semezdina Mehmedinovića – Memed, crvena bandana i pahuljica, Ovo vrijeme sada, Autoportret s torbom, Sarajevo Blues. Od ogromnog bogatstva Mehmedinovićeve literature,  tematski okvir naše dramatizacije je fokusiran na telo i smrtnost. Preispitivanje ljudske smrtnosti kroz prizmu ranjivosti tela, ali i propitivanje celokupnog života pojedinca u odnosu na neminovni kraj, otvorio je put ka promišljanju brojnih malih smrti. One su simboličke, metaforičke ali i stvarne, materijalne, koje čine sastavni deo života. Tehnikom dramaturške montaže i kolažiranja različitih segmenata navedenih knjiga, uvodimo publiku u intimne prostore junaka, kako fizičke tako i mentalne i emotivne. U jednoj pozorišnoj večeri svi zajedno idemo na put, down the memory lane, u egzile i povratke, kontinuitete i diskontinuitete, lomove i ponovna uspostavljanja.“ – Jovana Tomić i Olga Dimitrijević

„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.

Iz opere “Tri boje cvekle” za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate saznajemo o gubitku i nalaženju glasa, o tugovanju kao o procesu učenja, o odlascima i o opraštanju od bliskih. Prolazi se kroz tri godišnja doba uz dijalog sa lamentima rane muzike, svečanom suzdržanošću muzičke renesanse, mehaničkim zvukom i pulsiranjem mašina, repetitivnočću muzičkog postminimalizma. Proljeće nikada ne dolazi. Umjesto njega, rađa se solidarnost nijansi raznolikih glasova: operskog, glumačkog, samoukog, službenog, naivnog, dječijeg, majčinskog. “Tri boje cvekle” pokazuju blistavu stranu tuge bez patetike i veličaju život čak i u momentu kad ga smrt preuzima.

“Svijet i sve u njemu” je višejezični, polifoni, uzbudljivi ep o ljubavi i izbjeglištvu. Nastala prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, predstava prati jednu od najljepših ljubavnih priča u savremenoj književnosti, o dvojici sarajevskih regruta Rafaelu Pinti i Osmanu Karišiku, koji se upoznaju na frontu tokom Prvog svjetskog rata i zaljubljuju jedan u drugog. Priča nas vodi kroz decenije, gradove i pustinje svijeta, od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta i pustinje Takla Makan do Šangaja i Hong Konga. Prolazeći kroz rat, glad, izbjeglištvo, bolest, rođenja i smrti, “Svijet i sve u njemu” nas suočava sa pitanjima šta sve ljubav može preživjeti, u kojim se sve oblicima pojavljuje i da li je dovoljan pokretač da održi na životu i u najekstremnijim okolnostima.

U pozadini noćnog života, klupske scene i malog stana koji postaju privremena utočišta likovima, ispituje se način na koji ljubav danas funkcioniše– gdje prestaje intimnost, a počinje strah? Ishak, Kosta, Marija i Baja odlaze u klub Podroom gdje se brišu jasne linije između stvarnosti i njihove projekcije. Noć se pretvara u niz isprepletenih scena. Atmosferska slika noćnog života, između tehna i ličnih kriza, njihovih želja i gubitaka. Uz tehno muziku, dijalog teče poput soundtracka, misli se ponavljaju i prekidaju, a sjećanja se pretresaju i preslažu u pokušaju da se pronađe istina. Sjećanja su fragmentirana, iskrivljena emocijama i željama koje su prevladale razum. U predstavi istražujemo klimave temelje i mehanizme ljudskih odnosa u vremenu nesigurnosti u kojem se intenzivni odnosi stvaraju i raspadaju u sve kraćim vremenskim razmacima.