„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

Iz opere “Tri boje cvekle” za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate saznajemo o gubitku i nalaženju glasa, o tugovanju kao o procesu učenja, o odlascima i o opraštanju od bliskih. Prolazi se kroz tri godišnja doba uz dijalog sa lamentima rane muzike, svečanom suzdržanošću muzičke renesanse, mehaničkim zvukom i pulsiranjem mašina, repetitivnočću muzičkog postminimalizma. Proljeće nikada ne dolazi. Umjesto njega, rađa se solidarnost nijansi raznolikih glasova: operskog, glumačkog, samoukog, službenog, naivnog, dječijeg, majčinskog. “Tri boje cvekle” pokazuju blistavu stranu tuge bez patetike i veličaju život čak i u momentu kad ga smrt preuzima.

“Svijet i sve u njemu” je višejezični, polifoni, uzbudljivi ep o ljubavi i izbjeglištvu. Nastala prema romanu “Bejturan i ruža” Aleksandra Hemona, predstava prati jednu od najljepših ljubavnih priča u savremenoj književnosti, o dvojici sarajevskih regruta Rafaelu Pinti i Osmanu Karišiku, koji se upoznaju na frontu tokom Prvog svjetskog rata i zaljubljuju jedan u drugog. Priča nas vodi kroz decenije, gradove i pustinje svijeta, od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta i pustinje Takla Makan do Šangaja i Hong Konga. Prolazeći kroz rat, glad, izbjeglištvo, bolest, rođenja i smrti, “Svijet i sve u njemu” nas suočava sa pitanjima šta sve ljubav može preživjeti, u kojim se sve oblicima pojavljuje i da li je dovoljan pokretač da održi na životu i u najekstremnijim okolnostima.

Radnja predstave „Oslobođenje Sarajeva“ po tekstu Dušana Jovanovića „Oslobođenje Skoplja“ u režiji Harisa Pašovića je smještena u okupirano ali nepokoreno Sarajevo. Proživljavamo okupaciju sa jednom sarajevskom porodicom i njihovu borbu da prežive. Vladaju glad i teror; traju deportacije stanovništava u logore. Pratimo jeziva zvjerstva okupatora i domaćih izdajnika. Pratimo grupu djece koja odrasta u strašnom ratu. Pratimo mrežu ilegalnog pokreta otpora. Pratimo nepokolebljivu borbu za slobodu. Pratimo oslobođenje Sarajeva. Predstava je namijenjena starijim od 16 godina.

Dokumentarna predstava „PULS“ kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođačica i izvođača pokušava rastvoriti slojevitost komunikacije. Istražujući načine na koje komuniciramo, zvuk, pokret, govor, znakovni jezik, kao i naše unutrašnje svjetove, predstava otvara zajedničke prostore gluhih i čujućih osoba.

Tokom procesa kroz improvizacije, pisanje i razgovore pokušavali smo osvijestiti sve ono što u svakodnevnom životu podrazumijevamo. Vodili smo dnevnik u kojem smo osvještavali zvukove, slike, detalje oko nas, kao i svakodnevnu komunikaciju koju vodimo s ljudima i šta primjećujemo u njoj – kod sebe i kod drugih ljudi.

Zanimalo nas je koliko zaista slušamo i čujemo jedni druge ili samo mislimo da to činimo? Koliko smo strpljivi u komunikaciji ili stalno prekidamo jedni druge? Da li češće pričamo o sebi ili postavljamo pitanja drugima? Gledamo li u oči drugu osobu kada razgovaramo s njom? Razumijemo li govor tijela, prepoznajemo li kako se neko zaista osjeća? Dajemo li prostor drugima da se izraze ili sami donosimo zaključke bez da smo zaista upoznali drugu osobu. Možemo li uopće upoznati nekoga ako se nismo potrudili pronaći zajednički jezik?

Suočavali smo se s neznanjem s kojim smo okruženi, ali i vlastitim, kao i predrasudama koje smo doživjeli ili osvijestili da i sami imamo. Bavili se njihovim posljedicama u našem društvu i kako one direktno utiču na život pojedinca. Učili smo znakovni jezik, otkrivali njegovu ljepotu i kompleksnost, istraživali njegov zvuk i prevodili ga u ples. Razvijali smo kompjuterski program koji pretvara jezik ruku u zvuk i muziku. Kroz muzičke improvizacije ispitivali smo šta sve može biti muzika, kako osjećamo ritam, kako pokretom reagiramo na koji zvuk te gitarom ozvučavali svakodnevne zvukove. Bavili smo se svim nelagodnim mjestima u razgovoru kao što su frustracija kada ne uspijevamo iskomunicirati ono što želimo, strahom od komunikacije, nesigurnostima, nemogućnosti da objasnimo, artikuliramo, izrazimo ono što mislimo i osjećamo. Istraživali smo kako sve se možemo izraziti osim jezika, riječi i govora, individualne potencijale i potrebe izražavanja kroz muziku, ples, slikanje, dizajniranje i šivanje, glumu, pisanje, snimanje… Prepoznali smo mnoštvo zajedničkih osjećaja u ličnim ispovijestima drugih i osjetili ih kao svoje. Ispitivali smo zvučne frekvencije vanjskog svijeta ali i osluškivali koliko su nam vlastite misli glasne ili tihe.

U predstavi zajedno otkrivamo šta znači slušati, čuti, gledati, vidjeti, a šta zaista osjećati muziku, ples, osobu preko puta sebe? Ulazimo u prostore razumijevanja, tišine, nesigurnosti, iskrenosti, nježnosti, ranjivosti, tragajući za rubnim mjestima gdje komunikacija tek može početi.

Ermin Bravo i Emina Omerović

Sarajevski ratni teatar SARTR,  LegalAliens Theatre (UK) i  Međunarodni teatarski festival MESS, s ponosom predstavljaju svjetsku premijeru predstave Cvjetovi Srebrenice (The Flowers of Srebrenica), međunarodne koprodukcije kojom se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici.

Inspirisana ilustrovanim romanom Aidana Hehira, ova originalna predstava okuplja profesionalne glumce iz Bosne i Hercegovine, Ruande, Ukrajine i Irske, spajajući izvorni tekst s fizičkim teatrom, animiranom projekcijom i ličnim svjedočanstvima – povlačeći paralele između prošlih zločina i sadašnje stvarnosti. Predstava postavlja pitanja: kako se sjećanje čuva, kako se dijeli i zašto nikada ne smije izblijediti.

U njenom središtu nalazi se sjećanje na Srebrenicu. Ali šta znači sjećanje? Da li je to spomenik, grob, fotografija, svjedočenje preživjelog? Ili može postati čin solidarnosti – nešto što se nosi kolektivno, a ne ostavlja samo na ramenima onih koji su tragediju preživjeli?

Predstava reinterpretira naraciju romana (putovanje irskog profesora od Sarajeva do Memorijalnog centra) kroz hor ženskih pripovjedačica. Ove žene ne pripadaju nijednom konkretnom mjestu ni vremenu – one vode, prekidaju i preispituju radnju, djelujući kao čuvarice sjećanja i savremene svjedokinje. Njihove priče pozivaju na razmišljanje ne samo o Srebrenici, već i o današnjem svijetu – rastrganom sukobima, negiranjem i propagandom.

Originalna drama “Tramvaj zvani čežnja” napisana  1947. godine, možda je i najpoznatije djelo čuvenog američkog dramatičara Tennessee Williamsa. Postavka ovog kultnog djela, nastala je kao diplomski rad Dine Mušanović na predmetu Gluma na Akademiji Scenskih Umjetnosti.

Glumica Dina Mušanović o predstavi:

“Tramvaj zvani čežnja”     je tekst o ljudima na prekretnici. Onim koji se na prekretnicama snalaze i onima koje prekretnice pregaze. Tu nije riječ o pozitivcima i negativcima, kao što, uostalom, u dobroj književnosti nikad i nije. Nije ni riječ o istini i laži, iako se mnogo o istini i laži govori. Riječ je o ljudima koji vole i koji su spremni zavući ruku u moralni gnjilež da bi održali komadić iluzije o vlastitom dostojanstvu. Ljudima koji su spremni žrtvovati moralnost na oltaru sreće.

“Tramvaj zvani čežnja” je predstava o nama. Uvijek smo na nekim prekretnicama, i uvijek nas te iste prekretnice pregaze. Kao Blanche Dubois, vjerujemo u dobro, ali ga se bojimo. Vjerujemo u istinu, ali je, radi vlastite sigurnosti, rijetko govorimo. Istina nas ujeda, te rane smrde kao Filoktetove rane, ali uporno i tvrdoglavo vjerujemo, da je u momentu kad se svi računi svode, istina, dobrota i nježnost nešto što će nas spasiti. Kao ni za Blanche, niko ne navija za nas.

U predstavi “Tramvaj zvani čežnja” sukobljavaju se moć i nemoć, istina i laž, moral i dekadencija, nježnosti i surovost. Zazivaju se ljubav, moral, bratstvo, porodica, ali sa scene tiho grmi jedna te ista istina: Blanche, Stanley, Stella, Mitch, svi mi, jednako smo nesretni. I jednako čeznemo. Za jasnoćom u zamagljenom svijetu.