Iz opere “Tri boje cvekle” za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate saznajemo o gubitku i nalaženju glasa, o tugovanju kao o procesu učenja, o odlascima i o opraštanju od bliskih. Prolazi se kroz tri godišnja doba uz dijalog sa lamentima rane muzike, svečanom suzdržanošću muzičke renesanse, mehaničkim zvukom i pulsiranjem mašina, repetitivnočću muzičkog postminimalizma. Proljeće nikada ne dolazi. Umjesto njega, rađa se solidarnost nijansi raznolikih glasova: operskog, glumačkog, samoukog, službenog, naivnog, dječijeg, majčinskog. “Tri boje cvekle” pokazuju blistavu stranu tuge bez patetike i veličaju život čak i u momentu kad ga smrt preuzima.

Crnohumorna komedija ,,Lažljivci” govori o dva policajca koji imaju zadatak da jednom starijem bračnom paru saopšte tužnu vijest da im je u saobraćajnoj nesreći preminula 34 – godišnja ćerka. Prema ocjeni kritičara Sunday Timesa, ,,Lažljivci” su jedna od najsmješnijih, najcrnjih i najšokantnijih komedija koje je publika ikad vidjela.

Autor: Anthony Neilson

Režija Marko Manojlović

Igraju: Pavle Ilić, Branko Ilić , Dubravka Drakić/Branka Femić , Maja Šarenac , Dejan Đonović, Goran Slavić, Sanja Popović/Una Lučić 

Produkcija: Gradsko pozorište Podgorica

Trajanje: 90 min

„Bullying Collection govori o problemu vršnjačkog nasilja. Iza dramskog predloška stoje Nejra Babić, Aleš Kurt, Sam Guzman i Ian McWethy, a režiju potpisuje Aleš Kurt. Osam glumaca je kroz niz scena progovorilo o temi o kojoj naše društvo savršeno šuti, o tome kako naše školstvo svoje probleme, neznanje, nesnalaženje i strah, gura pod veseli i šareni bosanski ćilim.

Jedan dio problema nastaje zbog naše nesposobnosti da slušamo, da čujemo, da se povežemo sa vlastitom djecom. „Bullying Collection“ vam nudi slike, foto-robot nasilja, da bi ga lakše prepoznali, ulovili, zaustavili. Sjajni glumački ansambl SARTR-a, njih osam, posvećenih i preciznih, podsjećaju vas da se empatija vježba kao svako umijeće. Koreografija Branka Potočana nas uči da djeca, žrtve nasilja, o onom što ih muči, što ih razdire, najprije govore vlastitim tijelom, a tek potom, oni najsretniji, progovore i riječima. Reditelju, glumcima, ali najviše nama, publici, u iščitavanju i doživljavanju priče, od presudne je pomoći muzika, za čiji izbor je zaslužan Nedim Zlatar. (SARTR ostaje mjesto na kojem se može čuti najbolja muzika. To je razlog više da povremeno zalutate u Gabelinu ulicu.)

„Obrati se za pomoć!“ poručuju glumci sa scene i pozivaju na razgovor. Medicina je, kažu, napredovala; u apotekama možete pronaći najraznovrsnije lijekove, od onih za rast kose do kapi za spavanje i za kurje oči. Ipak, iskustvo nas uči da je najučinkovitiji lijek, onaj isti sa kojim treba stavljati malu djecu na spavanje, ali koji treba primjenjivati i u kafanama, frizerskim salonima, vjerskim objektima, bračnim posteljama – razgovor. Sarajevski ratni teatar vam nudi baš to. Ljekoviti razgovor, bez nuspojava. Riječ je bila na početku, pa ne smeta da bude i na kraju?!“

*Dijelovi iz teksta Almira Imširevića „Foto-robot obavezne lektire“, objavljenog na portalu nomad.ba, 17. novembra 2019. godine.

Kao doprinos ovogodišnjem obilježavanju 90 godina od rođenja Susan Sontag, u koprodukciji Internacionalnog teatarskog festivala MESS, SARTR-a i Maladype teatra nastaje predstava „Alice u krevetu” prema drami apsurda od Susan Sontag, a u režiji Zoltán Balázs-a.

Alice u krevetu s nesputanom fantazijom priča priču o stvarnoj historijskoj ličnosti. Alice James (1848.-1892.), sestri svjetski renomiranog američkog romanopisca Henryja Jamesa i velikog psihologa i filozofa Williama Jamesa. U dobi od devetnaest godina Alice je pala u duboku depresiju, patila je od nekih opskurnih i iscrpljujućih bolesti, ostajala u krevetu, htjela počiniti samoubistvo, pisala dnevnik i umrla u dobi od četrdeset četiri godine. U Sontaginoj drami, Alice James se stapa s još jednom velikom Alice svog vremena, junakinjom avantura u zemlji čudesa Lewisa Carrolla. Jedinstveno strukturirana drama smatra se cikličkom projekcijom apoteoze očaja, frustracije, bijesa i pobjeda. Kružni narativ na više razina otkriva labirinte Aliceine traumatizirane duše, razloge porodičnih sukoba. Zaokretna, višeslojna priča istražuje labirinte Aliceine ranjene duše i uzroke vječnog porodičnog sukoba.

Susan Sontag je o vlastitom radu napisala:

„Mislim da sam se cijeli život pripremala napisati Alice u krevetu. Predstava, dakle, o tuzi i ljutnji žena; i naposlijetku, predstava o mašti. O stvarnosti mentalnog zatvora. Trijumfima mašte. Ali pobjede mašte nisu dovoljne.“

 Zoltán Balázs, međunarodno uspješni mađarski redatelj, postavio je na scenu priču punu dinamike i razigranosti koja se odvija na više razina i niti, spajajući višeslojnu sinhronizaciju, specifična sadržajno-formalna rješenja, emocionalnu i intelektualnu nadogradnju glumačke izvedbe s verbalnim i neverbalnim znakovima. Predstava Alice u krevetu odaje počast sjećanju na Susan Sontag i odaje priznanje njenim herojskim naporima da pomogne Bosni i Hercegovini i Sarajevu. Sontag, jedna od najuticajnijih filozofkinja prošlog stoljeća, čije su knjige prevedene na više od trideset jezika, duboko je vjerovala u humanost i jednakost. Kao spisateljica, smatrala je važnim zauzeti se za prava ljudi.

“Balázs je vizionarski reditelj čija su djela na rubu irealnog, između sna i jave.” – MGP. Njegova režija se ne prilagođava modi, izbjegava klišeje, manire i uvjetovanosti. Produkcije, koje su inspirirane različitim kulturama i pozorišnim tradicijama, praćene su s velikom pažnjom širom svijeta.

UP AND DOWN je dokumentarna predstava nastala kao rezultat višemjesečnog rada s mladim izvođačicama i izvođačima s Down sindromom. Tijekom devet mjeseci zajedničkog druženja otkrivali smo jedni druge, istraživali mnoge teme i postavljali pitanja:

• Kako se danas osjećaš od 1 do 10?
• Šta je za tebe ljubav?
• O čemu sanjaš?
• Šta te najviše nervira u Sarajevu?
• Šta bi promijenio/la u ovom društvu?
• Jeste li doživjeli da vas neko osuđuje?
• Kako se vidiš u budućnosti?
• Čega te strah?
• Šta je Down sindrom?

Na probama, ali i na sceni pokušavali smo zajedno kreirati svijet u kojemu možemo biti i 8 i 1, u kojem radimo stvari koje volimo, ali i isprobavamo nepoznate. U kojem je dozvoljeno biti i “up” i “down.” Improvizirali smo, pisali, snimali, montirali, puno plesali, još više pjevali… Glumili smo tajne agente, svjetske zvijezde, svoje roditelje, prijatelje, jedni druge. Bili smo i superheroji, maštali kako da mijenjamo svijet. Ponovo smo otkrivali pozorišnu scenu kao mjesto gdje se ne bojimo grešaka, gdje možemo mijenjati pravila, kršiti ih ili stvarati nova. Mjesto gdje možemo biti slobodni, spontani, iskreni i kreativni. Zajedno smo autori svih segmenata predstave: teksta, koreografije, fotografije, kostimografije…

Ovo je glas jedne generacije koja mijenja svoj položaj u društvu. Zajedno sa svojim roditeljima primjer su kako se predanim i dosljednim radom mogu pomjerati granice. Od malih nogu su na sceni, kroz pozorište su učili o sebi i svijetu oko sebe. U ovoj predstavi progovaraju o svom sazrijevanju, hrabrosti, samostalnosti, pravima koja im pripadaju, barijerama i izazovima s kojima se suočavaju u društvu. Samostalni su, ali njihova budućnost nije samo u njihovim rukama, nego i našim.

Imamo li mi odgovore na pitanja:

• Šta za nas znači biti drugačiji?
• Kako se ponašamo jedni prema drugima?
• Znamo li zaista šta je Down sindrom?
• Jesmo li doživjeli osuđivanje?
• Kad bismo bili superheroj/ina šta bismo promijenili u društvu? Da li bismo? Kako? Kada?

Emina Omerović

U pozadini noćnog života, klupske scene i malog stana koji postaju privremena utočišta likovima, ispituje se način na koji ljubav danas funkcioniše– gdje prestaje intimnost, a počinje strah? Ishak, Kosta, Marija i Baja odlaze u klub Podroom gdje se brišu jasne linije između stvarnosti i njihove projekcije. Noć se pretvara u niz isprepletenih scena. Atmosferska slika noćnog života, između tehna i ličnih kriza, njihovih želja i gubitaka. Uz tehno muziku, dijalog teče poput soundtracka, misli se ponavljaju i prekidaju, a sjećanja se pretresaju i preslažu u pokušaju da se pronađe istina. Sjećanja su fragmentirana, iskrivljena emocijama i željama koje su prevladale razum. U predstavi istražujemo klimave temelje i mehanizme ljudskih odnosa u vremenu nesigurnosti u kojem se intenzivni odnosi stvaraju i raspadaju u sve kraćim vremenskim razmacima.