SARTR

Poruka povodom Svjetskog dana pozorišta 2020

Teatri širom svijeta dočekuju bez publike, ovogodišnji  Svjetski dan pozorišta, 27. mart i dok su zavjese spuštene, Internacionalni teatarski institut (ITI) i ovog puta šalje tradicionalnu poruku povodom Svjetskog dana pozorišta, koju je ovog puta napisao čuveni  pakistanski dramaturg Shahid Nadeem

„Naša planeta sve dublje tone u društvenu katastrofu, i mi ponovo čujemo kopita konja Četiri jahača Apokalipse [12]. Treba da se nadahnemo duhovnom snagom; da se borimo protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i ignorisanja sveta u kojem živimo, planete na kojoj živimo. Pozorište ima tu ulogu, plemenitu ulogu, da ispuni čovečanstvo energijom i pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. Ono može da uzvisi pozornicu, prostor izvođenja, u nešto sveto.”

Pozorište kao Svetilište

Velika mi je čast što pišem pismo povodom Svjetskog dana pozorišta 2020. Osjećam zahvalnost, ali sam i uzbuđen mišlju da je Međunarodni pozorišni institut, najuticajnija i najreprezentativnija pozorišna organizacija našeg doba, izabrala pakistansko pozorište i sam Pakistan. Ova čast ukazuje poštovanje i Madihi Gauhar [1], ikoni pozorišta i osnivačici Pozorišta Ajoka [2], kao i mojoj životnoj saputnici, koja je preminula prije dvije godine. Tim Ajoke prešao je dug i naporan put od trnja do zvijezda. Ali to je, vjerujem, sudbina mnogih pozorišnih grupa. Taj put nikad nije ni lak, ni jednostavan. I uvijek je borba.

Ja dolazim iz dominantno muslimanske zemlje koja je preživjela nekoliko vojnih diktatura, stravične napade vjerskih ekstremista i tri rata sa susjednom Indijom, s kojom hiljadama godina dijelimo istoriju i baštinu. I danas živimo u stalnom strahu od otvorenog rata s našim susjedom i bratskom zemljom – obje zemlje sada posjeduju nuklearno oružje pa strahujemo i od nuklearnog rata.

Nekad u šali kažemo: “Teška vremena su dobra za pozorište”. Mi ne oskudjevamo u izazovima koji su pred nama, kontradikcijama koje treba otkriti i statusa quo koji treba srušiti. Pozorišna grupa Ajoka hoda po ovoj ivici već 36 godina. Ta ivica je zaista oštra, jer održavamo balans između zabave i podučavanja; između potrage za prošlošću i učenja od nje, te pripreme za budućnost; između slobodnog kreativnog izraza i izazovnog sukoba s autoritetima; između društveno kritičkog i finansijski održivog pozorišta; između priklanjanja masama i avangarde. Neko bi rekao da pozorišni stvaralac mora da bude vrač, mađioničar.

U Pakistanu postoji jasna razlika između Svetih i Profanih. Profani veruju da ne postoji prostor za vjerska preispitivanja, dok Sveti odbijaju mogućnost otvorene debate ili novih ideja. Zapravo, konzervativni establišment smatra da su umjetnosti i kultura van granica “svetih igara”. Stoga je prostor za scenske izvođače nalik na trku s preponama. Oni prvo moraju da se potvrde kao dobri muslimani i pokorni građani, ali i da pokušaju da dokažu da su ples, muzika i pozorište “dozvoljeni” u islamu. Mnogobrojni poslušni muslimani stoga zaziru da prihvate scensku umjetnost iako su elementi plesa, muzike i pozorišta utkani u njihovu svakodnevicu. A onda smo nabasali na subkulturu koja je imala potencijal da spoji Sveto i Profano na istoj sceni.

Tokom vojne vlasti u Pakistanu 80-ih godina prošlog vijeka, grupa mladih umjetnika, koji su se suprotstavljali diktaturi svojim društveno i politički odvažnim teatrom disidentstva, osnovala je Pozorište Ajoka. Spoznali su da je jedan sufistički bard [3], koji je živjeo prije oko trista godina, precizno izrazio njihova osjećanja, njihov bijes i njihovu tjeskobu. To je bio čuveni sufistički pesnik Bale Šah [4]. Pozorište Ajoka je shvatilo da može da iznosi politički zapaljive poruke koristeći njegovu poeziju i da se suprotstavi korumpiranim političkim autoritetima i predrasudama vjerskog establišmenta. Vlasti su mogle da zabrane ili da ugase pozorište, ali ne i cijenjenog i popularnog sufističkog pjesnika kao što je Bale Šah. Otkrili smo da je njegov život bio dramatičan i radikalan koliko i njegova poezija, što mu je donijelo više fatvi i zabrana tokom njegovog života. Tada sam napisao Balu, komad o životu i mukama Bale Šaha. Njega su mase širom južne Azije od milja zvale “Bala”, a on je poticao iz tradicije sufističkih pjesnika koji su stvarali na pandžabi jeziku i svojom poezijom i učenjima bez straha prkosili vladarima i sveštenicima demagozima. Ti pjesnici koristili su narodni jezik i pisali o težnjama masa. U muzici i plesu pronalazili su način da ostvare direktnu vezu Čovjeka i Boga, zaobilazeći, s prezirom, vjerske činovnike eksploatatore. Oni su se suprotstavljali rodnim i klasnim razlikama i posmatrali svijet sa čuđenjem, kao prikaz Svevišnjeg. Umjetnički odbor grada Lahora odbio je tekst, tvrdeći da to nije drama već biografsko djelo. Međutim, kada je komad izveden u alternativnom prostoru, tačnije na Geti institutu, publika je vidjela, shvatila i usvojila simboliku života i poezije tog narodnog pjesnika. Mogla je potpuno da se identifikuje s njegovim životom i vremenom u kojem je živio i da uvidi paralele.

Tog dana 2001. rodila se nova vrsta pozorišta sa religioznom Kavali muzikom [5], sufističkim plesom damal [6], kao i recitovanjem inspirativne poezije, čak i meditativnim pojanjem zakir [7]. Grupa Sika [8], koja se zatekla u gradu na kongresu posvećenom pandžabiju, svratila je da vidi predstavu – na kraju je u suzama pohrlila na scenu, grleći i ljubeći glumce. Tada su se prvi put na sceni našli sa muslimanima Pandžaba nakon što je 1947 [9] Indija podijeljena na Indiju i Pakistan, čime je podijeljen i narod Pandžaba. Bale Šah je njima bio drag koliko i muslimanima Pandžaba, pošto su Sufiji iznad vjerskih ili geografskih podjela.

Ova nezaboravna premijera pokrenula je indijsku odiseju Bale Šaha. Na tragu pionirske turneje indijskim dijelom Pandžaba, Bala je doživjela izvođenja svuda po Indiji, čak i u vrijeme najžešćih tenzija između dvije države i u mjestima gde publika nije znala nijednu riječ pandžabija, ali im se predstava dopadala. Iako su se sva vrata za politički dijalog i diplomatiju zatvarala, jedna po jedna, vrata pozorišnih kuća i srca indijske publike ostala su širom otvorena. Tokom turneje Pozorišta Ajoka indijskim dijelom Pandžaba 2004, nakon što je seoska publika, koju je činilo nekoliko hiljada gledalaca, vrlo lijepo prihvatila izvođenje, jedan starac prišao je glumcu koji je igrao velikog sufističkog pjesnika. Sa starcem je došao i jedan dječak. „Moj unuk je jako bolestan. Molim vas, da li biste ga blagoslovili?“ Glumac se iznenadio: “Babađi [10], ja nisam Bale Šah, ja sam samo glumac koji ga igra u predstavi”. Starac je zaplakao: „Molim vas, blagoslovite mog unuka, znam da će ga to oporaviti.“ Predložili smo glumcu da usliši starčevu želju. Glumac je blagoslovio dječaka. Starac je bio zadovoljan. Prije no što su krenuli, rekao mu je: “Sine, ti nisi glumac – ti si reinkarnacija Bale Šaha, njegov avatar [11]”. Odjednom, ukazao nam se novi koncept glume i pozorišta u kojem su glumci postajali reinkarnacije onih koje su predstavljali na sceni.

Tokom 18 godina turneje sa predstavom Bala, primjetili smo slične reakcije naizgled neupućene publike za koju ovo izvođenje nije samo zabava ili iskustvo koje stimuliše intelekt, već potresan duhovni susret. Zapravo, glumac koji je glumio Balu Šaha bio je toliko pod uticajem ovog iskustva da je i sam postao sufistički pesnik i do sada je objavio dvije zbirke pjesama. Izvođači koji su bili dio ansambla otkrili su mi da bi, nakon što predstava počne, osjetili da je duh Bale Šaha među njima, a da je pozornica uzdignuta na viši nivo. Pišući o ovoj predstavi, jedan indijski naučni radnik naslovio je svoj tekst “Kada Pozorište postane Svetilište”.

Ja sam sekularna osoba i moja interesovanja za sufizam su striktno kulturološka. Mene više interesuje izvođački i umjetnički aspekt sufističkih pjesnika Pandžaba od moje publike koju ne čine samo ekstremisti ili ljudi puni predrasuda, već i oni sa iskrenim vjerskim uvjerenjima. Istraživanje priče poput one o Bali Šahu – a ovakvih ima mnogo u svim kulturama – može postati most između nas, pozorišnih stvaralaca i neupućene publike pune entuzijazma. Zajedno možemo da otkrijemo duhovnu dimenziju pozorišta i da gradimo mostove između prošlosti i sadašnjosti, idući u budućnost kao u sudbinu svih zajednica – vjernika i nevjernika, glumaca, staraca i njihovih unuka.

Razlog zašto sa vama dijelim ovu priču o Bali Šahu i našem istraživanju sufističkog pozorišta jeste taj što se, dok glumimo na pozornici, ponekad zanesemo sopstvenom filozofijom pozorišta, svojom ulogom preteča društvene promjene, i u tome izostavimo publiku. U toj sponi sa izazovima sadašnjice, lišavamo se mogućnosti da uronimo u izrazito potresno duhovno iskustvo koje pozorište može da proizvede. U današnjem svijetu, netrpeljivost, mržnja i nasilje ponovo su u porastu, nacije se huškaju jedna na drugu, vjernici se bore protiv drugih vjernika, a zajednice šire mržnju protiv drugih zajednica… u isto vrijeme, djeca umiru od neuhranjenosti, majke umiru na porođaju uslijed nedostatka adekvatne medicinske nege, a ideologije mržnje cvjetaju. Naša planeta sve dublje tone u društvenu katastrofu, i mi ponovo čujemo kopita konja Četiri jahača Apokalipse [12]. Treba da se nadahnemo duhovnom snagom; da se borimo protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i ignorisanja svijeta u kojem živimo, planete na kojoj živimo. Pozorište ima tu ulogu, plemenitu ulogu, da ispuni čovječanstvo energijom i pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. Ono može da uzvisi pozornicu, prostor izvođenja, u nešto sveto.

U južnoj Aziji, umjetnici s poštovanjem dodiruju daske scene na koju stupaju, a ta drevna tradicija potiče iz vremena prožimanja duhovnog i kulturnog. Vrijeme je da ponovo ostvarimo tu simbiozu umjetnika i publike, prošlosti i budućnosti. Rad u pozorištu može da bude sveti čin i umetnici zaista mogu da postanu avatari uloga koje glume. Pozorište podiže umjetnost glume na viši duhovni nivo. Pozorište ima potencijal da postane svetilište, a svetilište prostor za izvođenje.