SVJETSKI DAN POZORIŠTA

Teatri širom svijeta dočekuju bez publike, ovogodišnji  Svjetski dan pozorišta, 27. mart i dok su zavjese spuštene, Internacionalni teatarski institut (ITI) i ovog puta šalje tradicionalnu poruku povodom Svjetskog dana pozorišta, koju je ovog puta napisao čuveni  pakistanski dramaturg Shahid Nadeem

Pozorište kao Svetilište

Velika mi je čast što pišem pismo povodom Svjetskog dana pozorišta 2020. Osjećam zahvalnost, ali sam i uzbuđen mišlju da je Međunarodni pozorišni institut, najuticajnija i najreprezentativnija pozorišna organizacija našeg doba, izabrala pakistansko pozorište i sam Pakistan. Ova čast ukazuje poštovanje i Madihi Gauhar [1], ikoni pozorišta i osnivačici Pozorišta Ajoka [2], kao i mojoj životnoj saputnici, koja je preminula prije dvije godine. Tim Ajoke prešao je dug i naporan put od trnja do zvijezda. Ali to je, vjerujem, sudbina mnogih pozorišnih grupa. Taj put nikad nije ni lak, ni jednostavan. I uvijek je borba.

Ja dolazim iz dominantno muslimanske zemlje koja je preživjela nekoliko vojnih diktatura, stravične napade vjerskih ekstremista i tri rata sa susjednom Indijom, s kojom hiljadama godina dijelimo istoriju i baštinu. I danas živimo u stalnom strahu od otvorenog rata s našim susjedom i bratskom zemljom – obje zemlje sada posjeduju nuklearno oružje pa strahujemo i od nuklearnog rata.

Nekad u šali kažemo: “Teška vremena su dobra za pozorište”. Mi ne oskudjevamo u izazovima koji su pred nama, kontradikcijama koje treba otkriti i statusa quo koji treba srušiti. Pozorišna grupa Ajoka hoda po ovoj ivici već 36 godina. Ta ivica je zaista oštra, jer održavamo balans između zabave i podučavanja; između potrage za prošlošću i učenja od nje, te pripreme za budućnost; između slobodnog kreativnog izraza i izazovnog sukoba s autoritetima; između društveno kritičkog i finansijski održivog pozorišta; između priklanjanja masama i avangarde. Neko bi rekao da pozorišni stvaralac mora da bude vrač, mađioničar.

U Pakistanu postoji jasna razlika između Svetih i Profanih. Profani veruju da ne postoji prostor za vjerska preispitivanja, dok Sveti odbijaju mogućnost otvorene debate ili novih ideja. Zapravo, konzervativni establišment smatra da su umjetnosti i kultura van granica “svetih igara”. Stoga je prostor za scenske izvođače nalik na trku s preponama. Oni prvo moraju da se potvrde kao dobri muslimani i pokorni građani, ali i da pokušaju da dokažu da su ples, muzika i pozorište “dozvoljeni” u islamu. Mnogobrojni poslušni muslimani stoga zaziru da prihvate scensku umjetnost iako su elementi plesa, muzike i pozorišta utkani u njihovu svakodnevicu. A onda smo nabasali na subkulturu koja je imala potencijal da spoji Sveto i Profano na istoj sceni.

Tokom vojne vlasti u Pakistanu 80-ih godina prošlog vijeka, grupa mladih umjetnika, koji su se suprotstavljali diktaturi svojim društveno i politički odvažnim teatrom disidentstva, osnovala je Pozorište Ajoka. Spoznali su da je jedan sufistički bard [3], koji je živjeo prije oko trista godina, precizno izrazio njihova osjećanja, njihov bijes i njihovu tjeskobu. To je bio čuveni sufistički pesnik Bale Šah [4]. Pozorište Ajoka je shvatilo da može da iznosi politički zapaljive poruke koristeći njegovu poeziju i da se suprotstavi korumpiranim političkim autoritetima i predrasudama vjerskog establišmenta. Vlasti su mogle da zabrane ili da ugase pozorište, ali ne i cijenjenog i popularnog sufističkog pjesnika kao što je Bale Šah. Otkrili smo da je njegov život bio dramatičan i radikalan koliko i njegova poezija, što mu je donijelo više fatvi i zabrana tokom njegovog života. Tada sam napisao Balu, komad o životu i mukama Bale Šaha. Njega su mase širom južne Azije od milja zvale “Bala”, a on je poticao iz tradicije sufističkih pjesnika koji su stvarali na pandžabi jeziku i svojom poezijom i učenjima bez straha prkosili vladarima i sveštenicima demagozima. Ti pjesnici koristili su narodni jezik i pisali o težnjama masa. U muzici i plesu pronalazili su način da ostvare direktnu vezu Čovjeka i Boga, zaobilazeći, s prezirom, vjerske činovnike eksploatatore. Oni su se suprotstavljali rodnim i klasnim razlikama i posmatrali svijet sa čuđenjem, kao prikaz Svevišnjeg. Umjetnički odbor grada Lahora odbio je tekst, tvrdeći da to nije drama već biografsko djelo. Međutim, kada je komad izveden u alternativnom prostoru, tačnije na Geti institutu, publika je vidjela, shvatila i usvojila simboliku života i poezije tog narodnog pjesnika. Mogla je potpuno da se identifikuje s njegovim životom i vremenom u kojem je živio i da uvidi paralele.

Razlog zašto sa vama dijelim ovu priču o Bali Šahu i našem istraživanju sufističkog pozorišta jeste taj što se, dok glumimo na pozornici, ponekad zanesemo sopstvenom filozofijom pozorišta, svojom ulogom preteča društvene promjene, i u tome izostavimo publiku. U toj sponi sa izazovima sadašnjice, lišavamo se mogućnosti da uronimo u izrazito potresno duhovno iskustvo koje pozorište može da proizvede. U današnjem svijetu, netrpeljivost, mržnja i nasilje ponovo su u porastu, nacije se huškaju jedna na drugu, vjernici se bore protiv drugih vjernika, a zajednice šire mržnju protiv drugih zajednica… u isto vrijeme, djeca umiru od neuhranjenosti, majke umiru na porođaju uslijed nedostatka adekvatne medicinske nege, a ideologije mržnje cvjetaju. Naša planeta sve dublje tone u društvenu katastrofu, i mi ponovo čujemo kopita konja Četiri jahača Apokalipse [12]. Treba da se nadahnemo duhovnom snagom; da se borimo protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i ignorisanja svijeta u kojem živimo, planete na kojoj živimo. Pozorište ima tu ulogu, plemenitu ulogu, da ispuni čovječanstvo energijom i pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. Ono može da uzvisi pozornicu, prostor izvođenja, u nešto sveto.