Režija/ Zijah Sokolović
Dramaturgija/ Nejra Babić

Igraju/ Selma Alispahić, Igor Skvarica, Sead Pandur, Davor Sabo, Dženana Džanić

Scenografija i kostimografija/ Adisa Vatreš Selimović
Muzika/ Nedim Zlatar
Fotografija/ Dženat Dreković
Dizajn/ Đorđe Jovanović

“Svu moju ljubav” je tekst u kojem likovi postaju žrtve vlastite prošlosti i sjećanja. Obilježeni tragičnim događajem i deset godina nakon njega “sva njihova ljubav” je usmjerena na potiskivanje/oživljavanje sjećanja. Pisac Mauviniger na vrlo zanimljiv način uspjeva da istraži putanju ljubavi i porodičnih odnosa, svjestan da su nam ponekad za to “istraživanje” potrebni i oni koji nisu više fizički prisutni, a pozorište im itekako može omogućiti tu prisutnost.

Oživljavanje sjećanja uvijek sa sobom nosi i povratak već preživljenih (a i dalje snažnih) emocija koje onemogućavaju potpunu prisutnost u sadašnjosti. U tom međuprostoru između prošlosti  sadašnjosti levitiraju likovi ove drame. Majka (Selma Alispahić), koja potiskivanjem emocija pokušava da sačuva “svu svoju ljubav” za kćerku koje već odavno nema i Tata (Igor Skvarica), koji oživljavanjem konkretnih događaja iz prošlosti pokušava da “oboji” sadašnjost – predstavljaju dvije krajnosti iste boli čije pokušaje da žive pratimo tokom predstave. U taj njihov svijet uvučen je i njihov Sin (Davor Sabo) koji se bori između vlastitih i onih nametnutih sjećanja na tragični događaj, kao i život prije i poslije njega. Deda (Sead Pandur) se pojavljuje kao duh koji potvđuje narušenost odnosa same porodice, i koji koristi svaku priliku da optuži svog sina za životne odluke sa kojima se ne slaže.

I na kraju Liza, (Dženana Džanić), ona kojoj se riječ azil u imenu preslikava kao u ogledalu. Azil – Liza. Ona je produkt sjećanja ove porodice. Nekada je bila kćerka, a sada, sada je Liza. Jedina imenovana osoba u predstavi. Liza je sklonište za njihova sjećanja a da li će ih njihova sjećanja ikada napustiti i da li će nastaviti sa životom? Ne. Da. Mislim…*

*nakon rada na predstavi moguće je da dramaturg nekada počne pričati/pisati kao likovi

Nejra Babić, dramaturginja