„Kako pratimo razvoj fudbalskog kluba Željezničar, istovremeno pratimo i urbanizaciju Sarajeva. Ovo nije samo priča o fudbalu, ovo je priča o konceptu ljubavi prema nečemu neuhvatljivom. Proteklih sto godina Sarajeva ispričanih iz perspektive jednog kluba koji je strasno voljen u ovom gradu. Teško je riječima objasniti koliko je ovaj materijal potentan za teatar – jer prikazujemo ono što se ne može izgovoriti. Predstava pokušava razbiti predrasude o navijačima.“ –  pisac i dramaturg Benjamin Hasić

Reditelj i glumac u predstavi Jasenko Pašić izjavio je:
„Sve što se dešavalo Sarajevu u posljednjih sto godina, dešavalo se i klubu Željezničar. Kada je grad bio gašen – gašen je i klub, kada se grad obnavljao – obnavljao se i klub. Zanimljivo je kako su i grad i klub često bili marginalizirani – grad od velikih evropskih sila, a klub od gradskih i državnih struktura. Ipak, uspjeli su opstati zahvaljujući armiji ljudi koja ih vole. Klub je više od sporta – on je pokret, emocija, sistem vrijednosti. Odabrali smo esenciju iz mora priča. Ljubitelji kluba će ga još više zavoljeti, a oni koji nemaju odnos prema njemu – razumjet će zašto je toliko voljen.“

Iz opere “Tri boje cvekle” za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate saznajemo o gubitku i nalaženju glasa, o tugovanju kao o procesu učenja, o odlascima i o opraštanju od bliskih. Prolazi se kroz tri godišnja doba uz dijalog sa lamentima rane muzike, svečanom suzdržanošću muzičke renesanse, mehaničkim zvukom i pulsiranjem mašina, repetitivnočću muzičkog postminimalizma. Proljeće nikada ne dolazi. Umjesto njega, rađa se solidarnost nijansi raznolikih glasova: operskog, glumačkog, samoukog, službenog, naivnog, dječijeg, majčinskog. “Tri boje cvekle” pokazuju blistavu stranu tuge bez patetike i veličaju život čak i u momentu kad ga smrt preuzima.

Dokumentarna predstava „PULS“ kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođačica i izvođača pokušava rastvoriti slojevitost komunikacije. Istražujući načine na koje komuniciramo, zvuk, pokret, govor, znakovni jezik, kao i naše unutrašnje svjetove, predstava otvara zajedničke prostore gluhih i čujućih osoba.

Tokom procesa kroz improvizacije, pisanje i razgovore pokušavali smo osvijestiti sve ono što u svakodnevnom životu podrazumijevamo. Vodili smo dnevnik u kojem smo osvještavali zvukove, slike, detalje oko nas, kao i svakodnevnu komunikaciju koju vodimo s ljudima i šta primjećujemo u njoj – kod sebe i kod drugih ljudi.

Zanimalo nas je koliko zaista slušamo i čujemo jedni druge ili samo mislimo da to činimo? Koliko smo strpljivi u komunikaciji ili stalno prekidamo jedni druge? Da li češće pričamo o sebi ili postavljamo pitanja drugima? Gledamo li u oči drugu osobu kada razgovaramo s njom? Razumijemo li govor tijela, prepoznajemo li kako se neko zaista osjeća? Dajemo li prostor drugima da se izraze ili sami donosimo zaključke bez da smo zaista upoznali drugu osobu. Možemo li uopće upoznati nekoga ako se nismo potrudili pronaći zajednički jezik?

Suočavali smo se s neznanjem s kojim smo okruženi, ali i vlastitim, kao i predrasudama koje smo doživjeli ili osvijestili da i sami imamo. Bavili se njihovim posljedicama u našem društvu i kako one direktno utiču na život pojedinca. Učili smo znakovni jezik, otkrivali njegovu ljepotu i kompleksnost, istraživali njegov zvuk i prevodili ga u ples. Razvijali smo kompjuterski program koji pretvara jezik ruku u zvuk i muziku. Kroz muzičke improvizacije ispitivali smo šta sve može biti muzika, kako osjećamo ritam, kako pokretom reagiramo na koji zvuk te gitarom ozvučavali svakodnevne zvukove. Bavili smo se svim nelagodnim mjestima u razgovoru kao što su frustracija kada ne uspijevamo iskomunicirati ono što želimo, strahom od komunikacije, nesigurnostima, nemogućnosti da objasnimo, artikuliramo, izrazimo ono što mislimo i osjećamo. Istraživali smo kako sve se možemo izraziti osim jezika, riječi i govora, individualne potencijale i potrebe izražavanja kroz muziku, ples, slikanje, dizajniranje i šivanje, glumu, pisanje, snimanje… Prepoznali smo mnoštvo zajedničkih osjećaja u ličnim ispovijestima drugih i osjetili ih kao svoje. Ispitivali smo zvučne frekvencije vanjskog svijeta ali i osluškivali koliko su nam vlastite misli glasne ili tihe.

U predstavi zajedno otkrivamo šta znači slušati, čuti, gledati, vidjeti, a šta zaista osjećati muziku, ples, osobu preko puta sebe? Ulazimo u prostore razumijevanja, tišine, nesigurnosti, iskrenosti, nježnosti, ranjivosti, tragajući za rubnim mjestima gdje komunikacija tek može početi.

Ermin Bravo i Emina Omerović

Sarajevski ratni teatar SARTR,  LegalAliens Theatre (UK) i  Međunarodni teatarski festival MESS, s ponosom predstavljaju svjetsku premijeru predstave Cvjetovi Srebrenice (The Flowers of Srebrenica), međunarodne koprodukcije kojom se obilježava 30. godišnjica genocida u Srebrenici.

Inspirisana ilustrovanim romanom Aidana Hehira, ova originalna predstava okuplja profesionalne glumce iz Bosne i Hercegovine, Ruande, Ukrajine i Irske, spajajući izvorni tekst s fizičkim teatrom, animiranom projekcijom i ličnim svjedočanstvima – povlačeći paralele između prošlih zločina i sadašnje stvarnosti. Predstava postavlja pitanja: kako se sjećanje čuva, kako se dijeli i zašto nikada ne smije izblijediti.

U njenom središtu nalazi se sjećanje na Srebrenicu. Ali šta znači sjećanje? Da li je to spomenik, grob, fotografija, svjedočenje preživjelog? Ili može postati čin solidarnosti – nešto što se nosi kolektivno, a ne ostavlja samo na ramenima onih koji su tragediju preživjeli?

Predstava reinterpretira naraciju romana (putovanje irskog profesora od Sarajeva do Memorijalnog centra) kroz hor ženskih pripovjedačica. Ove žene ne pripadaju nijednom konkretnom mjestu ni vremenu – one vode, prekidaju i preispituju radnju, djelujući kao čuvarice sjećanja i savremene svjedokinje. Njihove priče pozivaju na razmišljanje ne samo o Srebrenici, već i o današnjem svijetu – rastrganom sukobima, negiranjem i propagandom.

Predstava NJIH VIŠE NEMA čija premijera je zakazana 11/12/13. novembra u 20 sati  nastala je prema tekstu Doruntine Bashe, u režiji Andreja Nosova kao koprodukcijski projekat Heartefact (Srbija), Sarajevskog ratnog teatra SARTR (BiH) i My Balkans (SAD, Srbija), u saradnji sa La MaMa Experimental Theatre Club (SAD), Ibsen Scope (Norveška) i Allianz Fondacijom (Nemačka).

Glavne uloge ostvaruju Mirjana Karanović, Svetozar Cvetković i Alban Ukaj.
U predstavi također učestvuju Maja Salkić, Davor Sabo, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Sanin Milavić, Faruk Hajdarević, Alen Konjicija, Natalia Dmitrieva i Dino Hamidović.

„Ova predstava ispituje poziciju svih nas u publici – kako razumemo i odnosimo se prema onima koji su preživeli genocid u Srebrenici – što je posebno važna perspektiva za mene kao nekoga ko dolazi iz Srbije. Ona je i naš umetnički način da preispitujemo i razumemo sudbine i posledice ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Duboko verujem da bez empatije i prihvatanja odgovornosti nema dugoročnog mira na ovim prostorima. Kada odbacimo sve velike i pomalo otrcane reči koje stalno koristimo i čujemo u javnom prostoru, ovim umetničkim činom pokušavamo da živimo na sceni one živote kojih više nema. Pokušavamo i da shvatimo i osetimo da je preživljavanje, za one koji ostaju, ne samo tuga zbog gubitka, već i veliki strah od zaborava. Zaborav, lični i kolektivni, ubija. Zaborav je kazna za žrtve, a melem za počinioce i one koji još žive zločinačke ideje.

Upoznaćete Sadiku, koja je fikcija, i njenu porodicu, koja je, takođe, fikcija. Upoznaćete porodicu koju je izgubila i koju nikada, zapravo, nije imala. Mogu li ljudi zaista i dalje da žive ako ih se sećamo, i šta ako ih zaboravimo? U modernom pozorištu, lako zamišljamo vitezove, kraljeve, heroje, a veoma retko obične male živote za čiju smo smrt mi odgovorni, ili su bili naši savremenici, živeli u istom trenutku kad i mi, koje su mučile iste strepnje i strahovi za budućnost. Sada, dok nastaje ova predstava, mi ovde na Balkanu živimo decenijama slušajući iste glasove – one koji mrze, šire strah i produbljuju posledice rata od pre trideset godina.“ – Andrej Nosov, reditelj

„Bullying Collection govori o problemu vršnjačkog nasilja. Iza dramskog predloška stoje Nejra Babić, Aleš Kurt, Sam Guzman i Ian McWethy, a režiju potpisuje Aleš Kurt. Osam glumaca je kroz niz scena progovorilo o temi o kojoj naše društvo savršeno šuti, o tome kako naše školstvo svoje probleme, neznanje, nesnalaženje i strah, gura pod veseli i šareni bosanski ćilim.

Jedan dio problema nastaje zbog naše nesposobnosti da slušamo, da čujemo, da se povežemo sa vlastitom djecom. „Bullying Collection“ vam nudi slike, foto-robot nasilja, da bi ga lakše prepoznali, ulovili, zaustavili. Sjajni glumački ansambl SARTR-a, njih osam, posvećenih i preciznih, podsjećaju vas da se empatija vježba kao svako umijeće. Koreografija Branka Potočana nas uči da djeca, žrtve nasilja, o onom što ih muči, što ih razdire, najprije govore vlastitim tijelom, a tek potom, oni najsretniji, progovore i riječima. Reditelju, glumcima, ali najviše nama, publici, u iščitavanju i doživljavanju priče, od presudne je pomoći muzika, za čiji izbor je zaslužan Nedim Zlatar. (SARTR ostaje mjesto na kojem se može čuti najbolja muzika. To je razlog više da povremeno zalutate u Gabelinu ulicu.)

„Obrati se za pomoć!“ poručuju glumci sa scene i pozivaju na razgovor. Medicina je, kažu, napredovala; u apotekama možete pronaći najraznovrsnije lijekove, od onih za rast kose do kapi za spavanje i za kurje oči. Ipak, iskustvo nas uči da je najučinkovitiji lijek, onaj isti sa kojim treba stavljati malu djecu na spavanje, ali koji treba primjenjivati i u kafanama, frizerskim salonima, vjerskim objektima, bračnim posteljama – razgovor. Sarajevski ratni teatar vam nudi baš to. Ljekoviti razgovor, bez nuspojava. Riječ je bila na početku, pa ne smeta da bude i na kraju?!“

*Dijelovi iz teksta Almira Imširevića „Foto-robot obavezne lektire“, objavljenog na portalu nomad.ba, 17. novembra 2019. godine.

Predstava je nastala prema tekstu Jeff Barona. “U posjeti kod gospodina Greena” je dirljiva i duhovita priča o starcu i mladiću koji se uprkos početnom nerazumijevanju i netrpeljivosti postepeno zbližavaju i nalaze jedan u drugome utjehu. Govoreći o samoći, predrasudama i potrebi za pripadanjem, ova predstava nas vraća temelju svakog odnosa – komunikaciji. Onoj iskrenoj, ponekad i surovoj ali skoro uvijek ljekovitoj.

Predstava “Još uvijek smo živi“ autorice Nejre Babić, a u režiji Gianluce Iumienta prati život jedne porodice koja nakon što ih istjeraju iz stana, traži novi dom i u toj potrazi nekoliko puta „umire“. Šta se desi ljudima koji su primorani napustiti domove, gradove, porodice, sve što vole i što im je poznato?

Kako pristati na to da moraš ispočetka graditi novi život, a da prethodni nisi napustio svojom voljom. Gdje pripadaš? Kome? Nekome je zaborav jedini način opstanka, nekome je spas u tome što se čuva za uspomene kao za sidro koje ga drži vezanog uz sve što mu je poznato i blisko.

Ovo je priča o ljudima koji žive ušuškani u svojoj divnoj običnoj svakodnevici u kojoj nalaze beskrajnu radost, u kojoj porodica skupa raste iz dnevnih rutina koje naizgled ni po čemu nisu posebne. A ipak u njih je stao cijeli svijet koji neko nasilno sruši. Zato što može.

U predstavi igraju: Selma Alispahić, Matea Mavrak, Davor Sabo i Sanjin Arnautović.

Autorski tim predstave čine: Nejra Babić- Dramaturginja, Lejla Hodžić – Scenografkinja i kostimografkinja, Amina Đulović – asistentica reditelja, Naida Čelik – dizajnerica, Muhamed Osmanagić – fotografije

Premijera  4. maj 2024.

Kao dio projekta Kultura i kreativnost za Zapadni Balkan (CC4WBs) predstava “Još uvijek smo zivi” je kofinansirana od strane Evropske unije. Projekat CC4WBs ima za cilj unapređenje dijaloga na Zapadnom Balkanu kroz jačanje kulturnog i kreativnog sektora i razvijanje njegovog potencijala za društveno-ekonomski uticaj u ovom regionu.

Predstava “Još uvijek smo zivi” također podržana od strane Regionalne kancelarije za saradnju mladih (RYCO) koja podržava i unapređuje regionalnu i multikulturalnu saradnju mladih na Zapadnom Balkanu. Programi RYCO-a usmjereni su na stvaranje mogućnosti za uključivanje mladih u aktivnosti koje doprinose međusobnom razumijevanju i pomirenju u građanskom, društvenom, obrazovnom, kulturnom i sportskom domenu.