Razgovor sa rediteljem Gianluca Iumento, povodom premijere predstave “Call me God”

U Sarajevskom ratnom teatru SARTR-u u martu je počeo rad na novoj predstavi pod nazivom „Call me God“, prema tekstu autora: Gian Maria Cervo, Marius von Mayenburg, Albert Ostermaier, Rafael Spregelburd, a u režiji Gianluca Iumento. Predstava nastaje u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra, Teatro Stabile Delle Arti Medioevali, Associazione La Dramaturgie i Associazione culturale Ideagora.Reditelj predstave Gianluca Iumento do sada je radio kao reditelj u raznim institucijama, nacionalnim pozorištima i međunarodnim festivalima. Između ostalih, režirao je u Teatro Belli u Rimu, Piccolo Teatro u Milanu, Quartieri dell’arte festival u Viterbu, Stabile di Torino u Italiji, Provincetown Tennessee Williams Theatre Festival u SAD-u, Dramatikkfestivalen u Oslu, Ultima Festival u Oslu, Det Norske Teatret u Oslu, Dramatikkenshus u Oslu, Kilden Teatre u Kristiansandu, Trøndelag Teater u Trondheimu, Den Nasjonale Scene u Bergenu, Gradsko pozorište u Reykjaviku, Polski Teatr u Wroclawu i mnogim drugim.

Zašto cijenite teatar?
Cijenim teatar, i to je moja životna strast. Vidim teatar kao prostor u kojem je sve moguće. Kao prostor u kojem susrećemo ljude i u kojem pokušavamo shvatiti šta znači biti ljudsko biće. Teatar je kolektivna umjetnička forma.

Zašto ste se odlučili raditi u teatru?
Sebe doživljavam kao socijalnu osobu i veoma mi je bitno biti okružen drugima, stvarati sa drugima. Teatar je umjetnička forma koja nam daje mogućnost da radimo i sa drugim umjetničkim formama, vizualnom umjetnošću, svjetlom, zvukom…A tu je i publika, tako da u tetaru imamo konstatnu interakciju i odnos sa publikom, te se može reći da je to umjetnička forma koja je u neprestanom nastajanju.

Šta vas inspiriše?
Ja sam umjetnik koji voli razmjenu sa ljudima i koji želi da stvara prostor u kojem se ljudi susreću i to je vjerovatno srž onoga što ja kao umjetnik radim.

Šta stimulira vašu imaginaciju?
Vrlo sam okupiran ljudima i ljudskim ponašanjem. Vrlo sam okupiran imaginacijom. Ljudi imaju tu sposobnost da zamišljaju svijet drugačijim nego što on jeste, da zamišljaju sebe drugačijima nego što jesu i da čine stvari koje mogu promijeniti i uticati na realnost.
Mi oblikujemo realnost koja nas okružuje. Nekada činimo stvari koje mogu uticati na druge ljude na pozitivan ili negativan način. Zanima me ta sposobnost kretanja od ideje do akcije, od akcije do ideje, ta sposobnost imaginacije koja postaje akcija, a koja na kraju postaje realnost.

Da li ste naklonjeni nekom određenom žanru u teatru?
Ono što ja radim je vrlo hibridan žanr. Kad se govori o glumi, a ja također radim i kao profesor i pedagog glume, veoma sam posvećen pravoj ljudskoj interakciji, razmjeni, spontanom i nepredvidivom susretu ljudi , ne samo glumaca, već i publike. A s druge strane, volim teatar jer je kombinacija različitih umjetnosti. U teatru se volim i baviti arhitekturom, svjetlom, načinom na koji se mijenja percepcija prostora i vremena.

Budućnost teatra. Koji su to problemi s kojima se teatar danas suočava? Koje su prednosti teatra u odnosu na druge vrste umjetnosti u uticaju na publiku u digitalnom dobu?
Teatar je na neki način uvijek u krizi, u konstantnoj krizi. A kriza je vjerovatno prostor kojem teatar i pripada. Ne vjerujem da je kroz historiju, dobar teatar ikada nastao u komfornim momentima. Zbog toga nisam u strahu. Mislim da su neke druge forme umjetnosti više u iskušenjima zbog onoga što se trenutno dešava. Što više svijet postaje digitalan, to više trebamo teatar kao jedinstvenu umjetnost koja nas okuplja. Koja nas dovodi u prostor gdje možemo istraživati šta znači biti čovjek, šta znači biti zajedno, kako da razgovaramo jedni s drugima, kako se odnosimo jedni prema drugima, šta su naša osjećanja, šta su naša djela. U tom smislu taj analogni, jedinstveni prostor gdje se okupljamo ima potencijal da se uvijek iznova obnavlja. Nove digitalne tehnologije predstavljaju izazov teatru, na koji način će teatar koristeći ih, prići publici. One već imaju svoje mjesto u teatru, jer teatar je ta magična kutija koja se koristi različitim umjetničkim formama. Mi možemo eksperimentirati sa teatrom i novim tehnologijama, ali suštinu teatra nije moguće poraziti. Ne treba nikada promašiti duh srži teatra, a to je okupiti ljude.

Teatar i propaganda
Teatar je kao život. U životu se može manipulirati. Uvijek možete biti žrtva ljudi koji koriste veze, emocije, osjećanja da bi implementirali neke skrivene namjere, to je uvijek rizik. Teatar ima moć da sabije vrijeme, u njemu se može ostvariti ekstremno snažna konekcija u veoma kratkom vremenu. Ukoliko se koristi ta moć sa ciljem i namjerom da se uspostavi neka kontrola i implementira neka ideja većoj grupi ljudi, uvijek postoji rizik. Danas socijalni mediji, filmovi, televizia I sve te komunikacijske platforme imaju veliki uticaj na našu percepciju.

Mnogo ste sarađivali sa različitim teatrima u različitim zemljama. Kakvo je vase iskustvo?
Za mene, putovanja na različita mjesta i rad na različitim jezicima, u različitim socijalnim kontekstima predstavlja srž stvaranja teatra. Sebe ne mogu zamisliti kao reditelja koji stvara unutar jednog socijalnog konteksta, jedne kulturološke postavke pravila. To je na neki način činjenje realnosti manjom, a ja mislim da je moja uloga da sagledam realnost iz više različitih perspektiva, različitih kultura, jezika, različitih ekonomskih i socijalnih situacija. To te dovodi do toga da gledaš na realnost na različite načine, a samim tim I na sebe na različite načine. To je mnogo važnije od biti unutar jednog te istog konteksta. Smatram da je to skoro pa moja dužnost, da postavljam pred sebe izazove, idem na različita mjesta, upoznajem nove ljude, nove umjetnike, nove glumce, novu publiku. To bi se moglo nazvati lijekom ili dužnošću, ali ja sam zahvalan zbog šanse da to radim.

“Call me God” – recite nam nešto o tom komadu. Zbog čega ste se odlučili za postavku tog teksta?
To je veoma zanimljiv komad, mislim da je to neka vrsta manifesta o početku kraja američkog imperijalizma, ako ćemo to tako nazvati.
Posebno nakon drugog svjetskog rata, kada smo živjeli u svijetu gdje je Amerika predstavljala svjetsku policiju I imala dominantnu ulogu u historiji ovog svijeta. Ne sudim tome, govorim to kao činjenicu. Ako pogledate sa historijskog aspekta, nakon nine eleven i rasta dekadencije američkog kapitalizma, dolazi do dekonstrukcije I slobodnog pada uloge Amerike u svijetu. To se sve vidi kroz konflikt u Ukrajini I novi globalni poredak koji je u velikim previranjima trenutno. Također možemo vidjeti kako američka politika vodi borbu sa unutrašnjom kontrolom, istovremeno pokušavajući sačuvati pozicije u svijetu. Ovaj komad nas na neki način vodi unutra I daje nam sjeme, sami početak pada, početak dekonstrukcije američkog sna, američkog kapitalizma, Amerike kao vodeće sile.
Ovaj tekst nas vodi do toga da pogledamo sebe, vidimo gdje smo danas, da razmislimo o tome gdje želimo ići I šta će se desiti. Šta je naš odnos prema problemima koje ovaj komad portretira. Šta će biti budućnost našeg društva kada se sve velike promjene dese I kada Amerika prestane biti vodeća svjetska sila. To je pomalo zastrašujuća, a opet uzbudljiva pozicija, obzirom da smo u sred velikih historijskih promjena. Ovaj komad nas dovodi do toga da pogledamo sve to iz veoma interesantne perspektive. Ovaj komad prezentira veoma zanimljiv problem, a to je odnos između slobode I sigurnosti.
Vidjeli smo za vrijeme pandemije, kako je teško uspostaviti balans između individualne slobode I sigurnosti. Kako smo spremni odustati od slobode, da bi se osjećali sigurno. Ovaj komad nas zaista suočava s ovom temom.
Ovu predstavu treba pogledati jer je zabavna. Ona je vrlo suvremena konverzacija različitih formi umjetnosti. U njoj pokušavamo portretirati veoma različite tačke gledišta, različite slike. Imamo duhovit tekst, odlične glumce i svi dizajneri su dali najbolje od sebe da kreiraju ovaj magični svijet. Namjera je da involviramo publiku, da uspostavimo dijalog. Mislim da može biti vrlo posebno iskustvo doći i pogledati ovu predstavu.

Vaša saradnja sa Sarajevskim ratnim teatrom?
Prije svega, vrlo je zanimljivo biti u Sarajevu. Meni kao nekome ko je rođen ranih osamdesetih u Italiji i ko se sjeća rata, Sarajevo predstavlja grad koji ima ikoničko mjesto u mom sjećanju. Uvjek sam želio raditi nešto u Sarajevu i zbog toga što je Sarajevo tačka susreta svih tih kultura i religija. Sarajevo je neka vrsta tačke usijanja mnogih stvari, ako ste neko ko je znatiželjan i želi da se bavi ljudskim bićem kao centrom svog umjetničkog izražaja.
Također vrlo sam sretan što sam imao priliku iskusiti Sarajevo iz ovog teatra. Osjećam se veoma dobrodošlo. Prije svega, sreo sam mnogo dragih ljudi s kojima uživam provodeći vrijeme, mnogo odličnih umjetnika, glumaca koji su vrlo dobro pripremljeni, spremni za rad I otvoreni. Svi su veoma otvoreni da se koriste preprekama, kojih uvijek ima, na pozitivan način, kao izvor iz kojeg se zajednički kreira nešto. Teatar nastoji brinuti o ljudskom aspektu. Nije sve u poslu, već i u tome da se osjećaš kao dio tima i cijenjen kao osoba. Za mene je to veoma važno, obzirom da volim režirati tako što prvo nastojim kreirati prostor u kojem svi brinemo jedni o drugima kao ljudima i iz te perspektive zajednički stvaramo.