Drugog maja 1992. godine prvi put sam s komšijama provela noć u podrumu. U nevjerici da se rat stvarno događa i da je jedan stan na drugom spratu već granatiran, niko nije ni pomislio da potražimo neko od skloništa. Onih takozvanih atomskih, kakva su se ranih 80-ih godina prošlog vijeka gradila i u Sarajevu. Niko nije znao čemu će služiti, kao što se samo šuškalo i o nekom Titovom bunkeru u blizini Konjica, objektu “D-O”, za koji su u vrijeme njegove gradnje, od 1953. do 1979. godine, kako se kasnije otkrilo, znali samo načelnik Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, načelnik Generalštaba JNA, načelnik Prve uprave bezbjednosti i načelnik veze. Kompleks je stajao 4,6 milijardi američkih dolara i bio je treća najskuplja vojna investicija bivše Jugoslavije, koja se od 2011. više ne nalazi na vojnim, već kulturnim kartama kao D-O ARK Underground, odnosno mjesto održavanja bijenala savremene likovne umjetnosti.

SARTR: POZORIŠNO BITI ILI NE BITI

A to „vrijeme koje nas posmatra“ donijelo je „pozorište na prvoj liniji otpora“. U toku rata sarajevska pozorišna produkcija je bila pet puta veća nego u mirnim vremenima, iako je od preko stotinu glumaca u tri profesionalna teatra ostala samo trećina. Oni su u četiri ratne godine bili angažovani u 48 premijera i jedanaest obnova. Nije se radilo po institucionalnim podjelama, već su to uvijek bile najbolje moguće podjele.