Dokumentarna predstava „PULS“ kroz muziku, ples i lične ispovijesti sedam izvođačica i izvođača pokušava rastvoriti slojevitost komunikacije. Istražujući načine na koje komuniciramo, zvuk, pokret, govor, znakovni jezik, kao i naše unutrašnje svjetove, predstava otvara zajedničke prostore gluhih i čujućih osoba.

Tokom procesa kroz improvizacije, pisanje i razgovore pokušavali smo osvijestiti sve ono što u svakodnevnom životu podrazumijevamo. Vodili smo dnevnik u kojem smo osvještavali zvukove, slike, detalje oko nas, kao i svakodnevnu komunikaciju koju vodimo s ljudima i šta primjećujemo u njoj – kod sebe i kod drugih ljudi.

Zanimalo nas je koliko zaista slušamo i čujemo jedni druge ili samo mislimo da to činimo? Koliko smo strpljivi u komunikaciji ili stalno prekidamo jedni druge? Da li češće pričamo o sebi ili postavljamo pitanja drugima? Gledamo li u oči drugu osobu kada razgovaramo s njom? Razumijemo li govor tijela, prepoznajemo li kako se neko zaista osjeća? Dajemo li prostor drugima da se izraze ili sami donosimo zaključke bez da smo zaista upoznali drugu osobu. Možemo li uopće upoznati nekoga ako se nismo potrudili pronaći zajednički jezik?

Suočavali smo se s neznanjem s kojim smo okruženi, ali i vlastitim, kao i predrasudama koje smo doživjeli ili osvijestili da i sami imamo. Bavili se njihovim posljedicama u našem društvu i kako one direktno utiču na život pojedinca. Učili smo znakovni jezik, otkrivali njegovu ljepotu i kompleksnost, istraživali njegov zvuk i prevodili ga u ples. Razvijali smo kompjuterski program koji pretvara jezik ruku u zvuk i muziku. Kroz muzičke improvizacije ispitivali smo šta sve može biti muzika, kako osjećamo ritam, kako pokretom reagiramo na koji zvuk te gitarom ozvučavali svakodnevne zvukove. Bavili smo se svim nelagodnim mjestima u razgovoru kao što su frustracija kada ne uspijevamo iskomunicirati ono što želimo, strahom od komunikacije, nesigurnostima, nemogućnosti da objasnimo, artikuliramo, izrazimo ono što mislimo i osjećamo. Istraživali smo kako sve se možemo izraziti osim jezika, riječi i govora, individualne potencijale i potrebe izražavanja kroz muziku, ples, slikanje, dizajniranje i šivanje, glumu, pisanje, snimanje… Prepoznali smo mnoštvo zajedničkih osjećaja u ličnim ispovijestima drugih i osjetili ih kao svoje. Ispitivali smo zvučne frekvencije vanjskog svijeta ali i osluškivali koliko su nam vlastite misli glasne ili tihe.

U predstavi zajedno otkrivamo šta znači slušati, čuti, gledati, vidjeti, a šta zaista osjećati muziku, ples, osobu preko puta sebe? Ulazimo u prostore razumijevanja, tišine, nesigurnosti, iskrenosti, nježnosti, ranjivosti, tragajući za rubnim mjestima gdje komunikacija tek može početi.

Ermin Bravo i Emina Omerović